Želim vam ispričati svoju priču, ne kako sam našao svoju ljepšu polovicu, već kako u ljubavi nema granica i da se za nju moraš boriti da ne bi ostao bez nje, ja sam vam živi primjer za to …

Pa, najbolje da krenemo ispočetka.

Bila je jedna, ne tako davno. SELMA…  Upoznali su se na veoma čudan način. Nedjelja. Tog hladnog januarskog dana sjedio je u kafiću ispijajući prvu jutarnju kafu i puneći listić kladionice ugledao je na vratima oviše plavo nježno biće. Visoka, plava, lijepa djevojka smeđih i  sjetnih očiju i tužnog osmjeha… Izgubljena u nekom, za nju nepoznatom svijetu. Od prvog pogleda sa tim očima ostala je zvijezda koja je bila tek početak plamena njihove ljubavi. Ušla je i sjela za sto preko puta. Bio je to veoma čudan osjećaj. Sjedili su jedno naspram drugog i gledali se u oči. Pred njim je sjedila osoba koja mu je bila toliko poznata a u isti čas i tako nepoznata. Srce je u istom trenu i sporije i jače kucalo. Da li je to bila zaljubljenost ili strah, i dan danas ne može raspoznati! Osjetio je da je našao svoju drugu polovicu duše. Nijemo je sjedila i nervozno lupkala nogom o stol. Očito je nekog čekala. Povremeno bi krišom pogledala u njegovom pravcu i smiješila se. Osjećalo se nešto… Shvatili su da postoji ljubav na prvi pogled. Nisu znali šta ih čeka. Smijeh, suze ili sreća? Te smeđe oči postaće mu san svake noći, svaki dan do kraja života. Bio je stariji od nje i to ga nije spriječilo da priđe nježnom plavom biću. I baš kad je htjeo prići ona je ustala prošla pokraj njega i otišla u drugi dio kafića gdje je bila kladionica. Pozvao je konobara i upitao – ”Ko je to?” ”SELMA nova radnica u kladionici” – reče konobar. Stidljivo je sjela na stolicu pred kompijuter da bi joj starija kolegica pokazala posao. I dalje je često podizala glavu i gledala u njegovom pravcu. Svaki put osmjeh se povećavao. Nedugo zatim je morao krenuti zbog dogovorenih obaveza. Zaboravio je šta je htjeo igrati i listić uplatiti. Ali je dobio motiva da se što prije vrati ponovno na isto mjesto i da gleda to prelijepo nježno plavo biće. Navratio je i sutradan ali je nije bilo. Saznao je da SELMA tek počinje i da radi svaki treći dan dok ne nauči i uđe u posao. ”Ko će čekati još dva dana da je vidi!”- pomislio je u sebi. Dva dana su brzo prošla i navratio je ponovno do nje. Ovaj put je bila tu, sjedila i kucala listiće binga za par igrača koji su tu bili. Našao je mjesto gotov do nje smjestio se i napisao brojeve. Opet mu se osmijehnula i pozdravila ga. Upoznali su se i počeli komunikaciju. Na početku ona je odgovarala bojažljivo i sa malom zadrškom. Nije davala puno informacija o sebi. Od prvog susreta  su nastavili i drugi, i treći, i još mnogo više… Trajalo je tako neko vrijeme. Početak je bio težak. Bila je tiha, povučena i pretežno tužna. Osjetio je da pati i da je nešto muči. On je polako i bez pritiska upoznavao SELMU. Sticao je i gradio povjerenje. Svaki trenutak proveden zajedno ih je zbližavao svakog dana sve više …

”To što si lijepa
nije najvažnije
moje najdraže
al’ ti zato duša
ljepša još od tijela
zato si voljena
Jabuka si moja
vrednija od svega
moje nebo
ti bojiš u vedro

Na mom brodu
najveće si jedro
jabuka si moja
vrednija od svega

Hej, kad mi dođeš
miriše na osmijeh
moje najdraže
svaki nemir moj
sa tobom je bajka
zato si voljena”

Priznala mu je da je prije godinu dana prekinula vezu i razočarala se. Tražila je svoje mjesto pod suncem. Tražila je ljubav koja će je grijati, koja će joj pomoći da sve okrutnosti ovog svijeta zaboravi. Nekog s kim će moći podijeliti ono sto krije u sebi. Nekoga kome će moći svu svoju ljubav pokloniti. Nekoga kome će moći vjerovati, ko će je nasmijati i razumjeti te momente kad su joj oči bile zamišljene i tužne, a ona negdje daleko u mislima odsutna od njega…

Prošla je godina, a ona je i dalje bila sama. Odustala je tražiti tu ljubav za koju je željela dati sve i koju je željela da vječno traje. Sebi je govorila da tako nešto jednostavno ne postoji…

I onda, tog dana, u njen život je neočekivano ušao on. Osoba koja je bila tako drugačija od toga što je ona zamišljala i željela. Nakon što je njega upoznala, shvatila je šta je ljubav… Možda su je malo njegove godine plašile. Počeli su da se zabavljaju. I bili su mnogo sretni, on je bio dosta romantičan i nježan prema njoj. To je i bio najveći razlog što se ona u njega zaljubila. Isto kako je neočekivano ušao u njen život, tako je u neopisivo kratkom vremenu uspio da je izvuče iz njene rezerve, da zid koji je ogradila oko sebe sruši kao kulu od karata. Osvojio je njeno srce i uspio da joj vrati osmjeh na lice… Osmjeh koji joj i onda kad njega nije bilo kraj nje nije silazio s lica. Nije mogla vjerovati da se to njoj dešava, da ona može biti tako sretna, tako ludo voljena… Svakim danom su se voljeli sve više i više. Bio je uz nju i kad je bila vesela  i  tužna i kad su suze tekle. Bila je najsrećnija djevojka. Davali su jedno drugom snagu i volju za život . Sve što je bilo lijepo činili su ljepšim, ono ružno učinili lijepim…

Dopisivali su se dan i noć, nisu mogli jedno bez drugog. I vrijeme koje nisu provodili skupa zbog obaveza ili noću nije ih spriječilo da izgrade ljubav s tolikom jačinom.

Nastavili su  da se viđaju svaki dan, pričali dugo i nisu ni primjetili kako vrijeme leti. Vozali se njegovim autom po gradu kad im je bilo dosadno. Jednog dana ju je odveo na jedno brdo sa koje se vidjeo cio grad. Bila je tu samo jedna klupica mala a iza nje mala šumica. Do tada se još nisu ni poljubili, samo se gledali a ljubav je postajala sve veća i veća među njima. Sjeli su i ona je uz izgovor da joj je hladno prislonila se uz njega. Trepnula je očima, ali jos više srcem, a glavu prislonila na njegovo rame. ”Sigurna zona” – pomislila je sa smiješkom.

Tiho i polako je pričala. O manjku životne motivacije, o strahovima pred nadolazećim danima, o strašnim osjećajima, o životnoj surovosti. Tiho i polako, šokantno smireno, sablasno nježno. Tiho mu je pričala o nesretnim ljubavima, čvrsto mu stežući ruku bojeći se da svijet više neće biti isti ako je za tren ispusti. Tiho mu je pričala kako sve manje vjeruje ljudima, kako se plaši ljubavi, kako nije birala ovakav život i ovakve osjećaje. Pričala je kako vidi lica koja ne postoje, kako čuje glasove koji joj nagovještavaju katastrofu emocionalnih razmjera. Kako želi vidjeti vjetar i čuti sunce, zagrliti oblake i mirisati maglovita jutra.

Na tren je zastala da uhvati zraka ali više nije mogla nastaviti. Krišom ju je pogledao; nije mogao ne zapaziti tu prazninu koja je odjednom ispunila rub njenog svijeta. Tada je zbilja shvatio koliko je snažna i koliko se bori. Stegnuo je njenu ruku u čvrst stisak i dogodilo se neočekivano. Niz njeno lice kliznula je suza. Brzim pokretom ruke je obriše i brzo se onako lijepo nasmiješi, kao da je se srami.

A, on, gotovo u šoku, shvati.

”Pa… Ti patiš…! Uopšte nisam…”

”Primjetio?” – nježno ga upita. ”Nije važno. Niko nije.”

Čvrsto ga zagrli, a vjetar joj isuši ostatke suza. ”Sigurna zona” – prozbori ona,  i nježno ga poljubi.

Ostali su dugo u noć i nikad neće zaboraviti tu veče.

Bilo je svađica i nesuglasica, ali ništa nije bilo toliko jako da prekine nit njihove veze i da ih razdvoji. Na početku su krili svoju vezu od okoline. Mnogi nisu razumjeli šta je ona vidjela u njemu, zašto baš on pored toliko drugih, “boljih” od njega. Ona se samo smješkala i odlučno odgovarala da joj on daje ono što je oduvijek sanjala. Samo on i niko drugi. Prolazilo je vrijeme i njih dvoje su iz dana u dan bili srećniji. Ni njegova a ni njena okolina to nije shvatala. Mnogi su samo odmahivali glavom i govorili kako to nije ok, kako prave grešku zbog koje će se oboje na kraju kajati. Jednostavno, nisu jedno za drugo. No, ona nije htjela da čuje ništa. Borila se protiv tih predrasuda, nije željela da joj niko kvari tu sreću koju je nakon tolikih godina napokon našla. Bila je ubjeđena da će to trajati do kraja života.

”Ako tražiš nekoga, nekoga za šetanje
onda ja sam čovjek za tebe
imam sedam milja duge korake
lake kao oblake

Ako tražiš nekoga, nekoga za plakanje
onda ja sam rame za tebe

Uzmi me, to je sudbina
ima žena koje zaključaju srce
poput dragog kamena

Ako tražiš nekoga, nekoga za čuvanje
onda imam ruke za tebe
i za tvoje vrelo čelo, dlanove
meke kao jastuke

Ako tražiš nekoga, nekoga za zauvijek
onda tvoj sam čovjek oduvijek”

Ono kad slušaš pjesmu po ko zna koji put, a prvi put je zaista čuješ… I naježiš se i shvatiš da do sada ništa nije imalo smisla. Ništa, dok nisi čuo nju kako ti šapuće na uho, pjevušeći tu staru pjesmu, koju si čuo toliko puta, a tek je sada razumiješ.

Šetali su gradom, pričali o životnim iskustvima, voljeli iste stvari, bili su sličnog karaktera i mislili da život ne može biti bolji. Kako su se luckasto ponašali! Kako su se znali smijati bezveznim stvarima, nečemu što niko drugi nije razumio. Satima razgovarati a da ne postanu umorni od “filozofiranja”. I opet, tu i tamo se ubaci poneko stidljivo “voliš li me?”

I odgovor: “pa znas…”

“Ne, ne znam. Reci.”

I onda promjene temu. Nekako su oboje u dubini duše bili djeca. I koliko god su željeli da riječima pokažu osjećaje, nije im uspjevalo. Tek ponekad, dok su u tami noći, kad im se lica ne vide, šapne jedno od njih:

“Volim te. Jako. Previše”

Tišina. Oboje slušaju odzvuk tih riječi. Svejedno ko ih je izgovorio, govorio je i u ime onog drugog.
Vrijeme je prolazilo. Njih dvoje su bili sretni, uživali su svakim danom sve više jedno u drugom. Sada se nisu voljeli samo riječima, nego i dodirima. Planirali su zajedničku budućnost. On je često govorio o djeci. Djeca su život. Kruna ljubavi. I budućnost. Želio je da ima bar troje. Ona se na to smješkala i zamisljala kako bi to bilo. Te male slatke vraščiće, sa predivnim očima njihovog oca.

NASTAVIT ĆE SE …