Ne tako davno mekteb u Hajvazima je bio prilično popunjen najmlađim polaznicima mektebske nastave. Danas ta situacija nažalost izgleda dosta drugačije, zbog svima nama dobro poznatih razloga.

Najredovniji polaznici danas u mektebskim klupama, njih četvero. Zajedno sa svojim vjeroučiteljem ef. Mirsadom. Ajla, Halid, Alma i Sead.

Pod ruku, Ajla sa mlađim bratom Halidom, i Sead sa mlađom sestrom Almom.

Nijedno od njih nisu upoznali svoje djedove, Halida Muminovića i Seada Karića, po kojima su i dobili imena. Djedovi su im poginuli braneći svoje ognjište.Zahvaljujući njihovim djedovima koji su svoje živote dali za Hajvaze, za državu Bosnu i Hercegovinu oni danas slobodno sjede u klupama, šetaju i igraju se sokacima Hajvaza.

1992. godine. Sead je na mučki i podmukli način priveden. Ubijen je u džamiji, u Hajvazima na mjestu gdje je Seadov otac Salih obavljao dužnost mujezina.

Halid koji je tri puta ranjavan od strane srpskog agresora. 1992. godine u Hajvazima i Memićima. 1993. godine u Godušu, gdje je pokušao spasiti saborca pod artiljerijskom vatrom. Od posljedica ranjavanja umro je dvije godine kasnije u tuzlanskoj bolnici.

Rahmetli Sead i Halid ne bi bili ponosni na današnju situaciju u državi, kao ni u Hajvazima. Ono na šta bi sigurno bili ponosni jesu njihovi unuci, njih četvero, koji su zajedno sa svojim roditeljima ostali živjeti u Hajvazima i za ono za šta su se borili njihovi djedovi.

(Hajvazi, 29. januar 2022. godine, M.O. Foto: Mirsad Sakić)