Za koji dan glasnije će se kazivati o Srebrenici i genocidu, podgrijavat će se atmosfera pred dženazu, igrat će se emocijama, pisat će se o Mladiću i Karadžiću, mediji će vršiti pripreme i tražiti sagovornike, žrtve genocida bit će prisutnije u javnom prostoru nego inače.

Može biti i da će srpski ekstremisti predvođeni «socijaldemokratom» Miloradom Dodikom nakratko zašutjeti svjesni da je svaka konstrukcija o genocidu izlišna i, više nego inače, problematična pred opsjedajućom temom javnog prostora. I od bjelosvjetskih filozofa, bivših političara, raznoraznih aktivista i takozvanih antifašista, čut ćemo ponovo, sada u drugom pakovanju, iste priče o Srebrenici, genocidu i ratnim zločincima. Mnogi Podrinjci rasuti diljem svijeta već su spakovali kofere da krenu ka BiH kako bi prisustvovali dženazi 11. jula, policija je spremna, govori su napisani. Srebrenica će, dakle, nekoliko dana prije dženaze i na sami dan dženaze opet biti realnost ove zemlje i svijeta, onakva kakva jeste – tragična. U svojim suzama, kostima, i kricima.

Druga realnost Srebrenice nastupa već 12. jula, kada «javna briga» o Srebrenici počinje splašnjavati. Tog dana Srebrenica je pusta i sama, kakva jeste i ostalih dana u godini. Društvo preživjelim žrtvama genocida pravit će grupe ljubitelja lika i djela ratnih zločinaca, ponajviše mladih koji i dalje odbijaju da se informišu o tragediji Srebrenice. Obučeni u crne majice sa likovima ratnih zločinaca sjedit će u kafani, vozikati se gradom, i pretvarati se da se dan prije u Srebrenici nije baš ništa desilo. Pred kraj dana u koloni vozila zaputit će se prema Bratuncu i Kravici, kako bi konzumirali poruke «svojih» i kako bi prisustvovali časovima «svoje historije». Sarajevski mediji već će krenuti sa seciranjem reisovog govora i sa kritikama na račun drugih vjerskih velikodostojnika, posebno muftije Zukorlića, te vaditi o tome već napisane rečenice. Nekolicina onih koji su prije rata živjeli u Srebrenici zadržat će se u gradu do 20. jula, kada će se ponovo vratiti tamo gdje zarađuju hljeb. Žalovalo se i jadikovalo se nekoliko dana a onda se, kao i ostalih dana u godini, jednostavno zaćutalo.

«Kad nađem na njivi kakvu kost ja je sklonim u stranu, mislim, da nije od mog sina..», kaže mi tetka. I tako već 16 godina, i tako i ove godine, ona prebira kosti po njivama. Njen sin bio je svršenik Gazi Husrev-begove medrese u Sarajevu, nikada prije rata nije bio u Srebrenici, ali je Srebrenica ime njegove smrti. Kao što je ime smrti hiljada drugih Bošnjaka iz svih gradova Podrinja. Može biti, doista, da je među hiljadama kostiju koje je vadila iz njive i sklanjala u stranu, pronašla i neki djelić njegovih kostiju. Ili kostiju nekoga drugog, nečijeg drugog djeteta? Može biti, jer su podrinjske njive već 16 godina nakon genocida i dalje posijane kostima žrtava genocida. Ali, koga je za to uopće briga, već od 12. jula? Već 12. jula ta će rana biti zatvorena a glave će se ponovo zakopati u pijesak gdje im je, takvima, i bilo mjesto. Već 12. jula vratit ćemo se svojim temama i dilemama, zaboraviti na Srebrenicu, i ostaviti preživjele žrtve genocida da samuju u svojoj boli. I dalje ćemo biti «šokirani» gradnjom crkve iznad Potočara, činjenicom da se genocid slobodno negira, da predstavnici međunarodne zajednice idu na noge negatoru genocida, da se i taj prostor ubraja u «hrišćansku zemlju», i da bošnjački političari na sve to, osim 11. jula, jednostavno ćute. I dalje ćemo Potočare posjećivati samo 11. jula, a drugih ćemo dana, onako kako smo tog dana bili ujedinjeni u boli, ostati ujedinjeni u licemjerju. U ćutanju. Svake godine isto, ništa se ne mijenja.

Ako je 11. jula 1995. najviše iznenadilo masovno pristajanje na Zlo, onda danas, 16 godina nakon genocida, najviše iznenađuje masovno pristajanje na ćutanje. Pristajanje na drugu realnost Srebrenice, ne više u suzama, kostima i kricima, nego u samoći, sirotinji, i opet kricima. Onaj koji misli da je ova rana otvorena svih dana u godini, da je Srebrenica uistinu «javna briga», neka u Srebrenici ostane 12. jula.

.
Nedim Hrbat, rijaset.ba