Dženita Halilović – Joldić je profesorica engleskog jezika gimnazijalcima u MSŠ Kalesija. Radi dovoljno kratko da ne zapadne u rutinu tog poziva, a dovoljno dugo da ostavi trag na generacijama kojima je predavala. Njeni učenici ostvaruju zapažene rezultate na takmičenjima iz engleskog jezika, a njeni časovi su uvijek savršeno izbalansirani; ozbiljni, ali uvijek sa dozom humora i smijeha. Studirala je na Univerzitetu u Tuzli, gdje je  završila i magistarske studije.

– Znamo da je biti predavač jedan od najtežih poziva, kako ste se odlučili da budete upravo to?

Dženita Halilović – Joldić: Ja sam nekako od djetinjstva znala da ću se baviti tim pozivom, zato što mi je mama bila prosvjetni radnik i još tada sam, kao dijete, učila praviti planove i programe, dnevnike i slično. Kada sam krenula u srednju medicinsku školu i vidjela kakav je poziv medicinskog radnika, da moraš  gledati kako ljudi pate, shvatila sam da je rad u prosvjeti  pravi posao za mene i da je najbolje raditi sa djecom jer su uvijek pozitivna i vesela.

– Da li je teško raditi sa djecom?

Dženita Halilović – Joldić: Posao prosvjetnog radnika, kad posmatramo objektivno, je zahtjevan, ali kad tom poslu prilaziš s ljubavlju, nije težak. Tako da je to za mene smisao mog života i pravo uživanje.

– Mnogim učenicima ste jedna od omiljenih profesorica, koja je tajna vašeg uspjeha?

Dženita Halilović – Joldić: Pa ne znam da sam omiljena, kome sam omiljena? (Odgovara kroz smijeh.) Obično čujem kritike od učenika da sam stroga, prezahtjevna. Ako je ipak istina to da sam omiljena, onda je ključ vjerovatno u tome da budeš prirodan i da djeci i poslu pristupaš sa nekom dozom ljubavi.

– Sudjelovali ste na 3. Internacionalnoj konferenciji stranih jezika i dobili priznanje za značajan doprinos školstvu i obrazovanju. Kakav je osjećaj dobiti jedno takvo priznanje i kako ste došli do istog?

Dženita Halilović – Joldić: Da bi do bilo čega došli potreban je rad i trud, mada to u današnjem društvu ne mora značiti. Samo priznanje mi ne predstavlja nešto naročito. Sam papir je kao i svi ostali papiri. Veće zadovoljstvo mi je bilo da je moj rad prošao na konferenciji, da je ono što radim priznato, prepoznato i da vrijedi. A ove godine učestvujem i na četvrtoj Internacionalnoj konferenciji.

– Na dodjeli ste imati priliku slušati Noama Čomskog, jednog od najvećih lingvista i filozofa današnjice. Kakav ste utisak stekli o njemu?

Dženita Halilović – Joldić: Dojmio mi se kao izuzetan ligvističar, još kada smo izučavali gramatiku na fakultetu. Ostavio je jak dojam na mene i kada sam saznala da će biti na konferenciji, gdje je priznat i moj rad, nisam to mogla da pojmim i bila sam jako sretna. To iskustvo je bilo od velikog značaja za mene i sve što sam mislila o njemu sam samo učvrstila.

– S obzirom na današnju situaciju u  društvu šta možete preporučiti mladima o odabiru životnog puta?

Dženita Halilović – Joldić: Današnja situacija čini se haotičnom, da ne kažem bezizlaznom. Međutim, ipak smatram da prave i istinske vrijednosti uvijek dovode do rezultata, a na prvom mjestu jeste znanje, odgoj i kultura. Pri odabiru puta mislim da je u bilo kojem vremenu najvažnije biti čovjek. Za svoj životni put uvijek treba birati znanje, otvorenost i tolerantnost.

– Za kraj, šta mislite o engleskom humoru i možete li nam ispričati neku anegdotu u vezi sa upotrebom engleskog jezika u bosanskom okruženju?

Dženita Halilović – Joldić: Nisam nikada o tome razmišljala, za mene je engleski jezik mnogo ozbiljniji, ali ima najviše humora, vjerovatno jer se koristi u drugim državama.

Skoro su na času učenici trebali da prevedu riječ snowing, pa su se svi dobro zamislili, udubili u razmišljanje, a onda se javio jedan učenik koji kaže da to možda znači snjegovati pa smo se svi dobro nasmijali.

Za Kalesija.com: Alma Osmanović