Hladni jesenji dani bude nostalgiju. Sjećanja naviru. Posmatrajući kolače na stolu sjetih se maljuge. Tradicionalne poslastice.

Bio je rat. Ne sjećam se koja godina. Pretpostavljam da je bilo 1994.godine . Slike u glavi sam formirala na osnovu priča mame i sestara jer sam bila skoro pa beba kada je počela agresija na našu domovinu. Oskudica sa hranom je bila velika. Ljudi na selu su imali nekih zaliha. Bilo je pekmeza koji se čuvao. Nešto se uspjelo i posijati. Mati je nekako uspjela skupiti namirnice da napravi maljugu. Našla je oraha i od onoga što je imala pripremila. Da kuća zamiriše. Da bar malo skrene misli i sebi djeci koja u tom periodu i nisu mogla biti djeca.

Starija sestra ležala je na kaču kod prozora. Mati je i dalje kod šporeta radila nešto oko maljuge i onda se začula granata. U tom trenutku mati je bez razmišljanja uzela šerpu sa šporeta i zajedno sa nama potrčala pod stepenice. To je, iz nekog razloga, bilo sklonište kada smo u kući. Nas četiri smo se tu nekako osjećale sigurnije, zaštićenije.

Godinama kasnije na tu priču smo se smijale. Mamu zezale kako je prvo uzela šerpu nego dijete iako tako nije bilo. Ova priča je samo o tome kako mati u svim teškim momentima pokušava izvući najbolje. Dati djeci najbolje.

Maljugu od tog dana mati rijetko pravi, a kada napravi uvijek izazove lavinu emocija možda više nego bajramska baklava.