Tuzlanske ulice od jutros su puste. U trgovinama nema gužvi i čini se da su svi već stigli ili krenuli ka svojim prvomajskim odredištima. U gradu koji je ujutro izgledao kao u neko nedjeljno popodne otužno je izgledao radnički protest koji je organizirao “Sindikat solidarnosti”.

Ispred zgrade “Sodaso”, koja je spaljena tokom protesta 2014. godine, na prvomajskom uranku bilo je tek tridesetak ljudi i da nije bilo glasne muzike sa razglasa teško da bi neko mogao primijetiti da se nešto dešava.

– Ovo je sramota građana, nije naša. Mi smo učinili sve da bude što više ljudi. Angažirali smo se putem medija, plakata i društvenih mreža. Izgleda da je građanima danas draže okrenuti cvrku (omanju kokošku, op. a.) na ražnju, nego da dođu ovdje danas i iskažu nezadovoljstvo – rekao je Sakib Kopić, predsjednik “Sindikata solidarnosti”.

Nakon okupljanja, koje je bilo zakazano za deset sati, uslijedili su i prigodni govori, a nestrpljenje okupljenih poraslo je kada su dopremljena dva lonca s grahom. U međuvremenu je broj okupljenih porasatao na pedesetak. Nakon završetka govorancije, podjela graha s kobasicama, izazvala je više uzbuđenja nego svi govornici zajedno.

Na protestima smo primijetili i čelnike Demokratske fronte u Tuzlanskom kantonu, Zlatana Begića i Mahira Mešalića, što i nije čudno s obzirom na poznatu bliskost DF-a i “Sindikata solidarnosti”. Pojavio se i predsjednik BOSS-a Mirnes Ajanović. Praktično ista situacija kao i prilikom martovskih protesta bivših boraca u Tuzli.

Okupljanje u Tuzli pokazalo je da je našim građanima važniji odmor nego protest, ali i tužnu istinu da među nama ima ljudi kojima je i tanjir besplatnog graha nešto veliko.