Nekada davno u Afganistanu bio car po imenu Mahmud i imao je jednog vrlo pametnog vezira, a bilo mu ime Ejas. Ejasu jednog dana dođe jedan siromašni čovjek i zamoli ga da mu kod cara isposluje kakvu pomoć. Na to mu Ejas rekne:

– Car će ići sutra u lov, a i ja ću s njim. Ti izađi pred nas, pa digni ruke i čini dovu. Car će se zaustaviti kad vidi da ti činiš dovu. Kad završiš dovu, reci caru da znaš ptičiji jezik. Car će se, dakako, čuditi pa će i mene pitati, a ja već znam šta ću mu odgovoriti. Slijedećeg dana, čovjek izađe pred cara, prouči dovu i rekne da zna ptičiji jezik. Car se okrenu Ejasu i rekne u čudu:

– A može li čovjek znati ptičiji jezik?

– Može, sretni care, – potvrdi Ejas, a onda se nadoveza – ako ti dozvoljavaš, neka taj čovjek i mene nauči.

Car je mnogo volio tog vezira i naredi čovjeku da ostane kod Ejasa dok ga ne nauči. Dan po dan i prođe mjesec. Tad Ejas uvede čovjeka caru i reče da ga je čovjek naučio ptičijem jeziku, našto car bogato nagradi čovjeka.

Odmah poslije toga, car ode sa Ejasom u lov. Kad su bili u gustoj šumi, car ugleda na grani dvije sove gdje jedna na drugu othukuje, pa reče Ejasu:

– Ti si naučio ptičiji jezik, reci mi šta govore one dvije sove.

Ejas najprije posluša šta sove govore, a onda reče:

– Ona desna sova ima valjda sina na ženidbu, pa prosi kćer od one lijeve, ali joj ona odgovara: „Ja ti ne mogu dati kćer ako mi ne obećaš da ćeš mi dati pet stotina pustih sela”. „Ih, šta je meni pet stotina pustih sela”, reče joj ova druga, „dat ću ja tebi, ako hoćeš, toliko pustih gradova, pa zar ti ne znaš da je ovo zemlja Sultan Mahmudovo carstvo!”

Kad to ču Sultan Mahmud pomisli: Ja sam zbilja zulumćar kad u mom carstvu gradovi i sela postaju pusta. On naredi Ejasu da sve porušene gradove i sela popravi.