Doista, kao da ne postoji tema, koja bi tretirala bh. surovu društveno-političku stvarnost, a da pred njom čovjek, kao spisatelj, u mom slučaju, ili kao neko ko je zabrinut, opet, moj slučaj, konačno, kao običan čovjek, izrazito moj slučaj – ne bi bio nemoćan. Ovdje je sve postalo jako i prejako, samo je običan čovjek (p)ostao slab, sve je moćno, samo je običan čovjek postao nemoćan.

Moć, sila, nepravda, zulum… curi na sve strane, kao iz sepeta, i sve to kapa po običnim ljudima. Društveno-političke oligarhije haraju, a multikultura se običnom čovjeku cereka drito u lice. Da, multikultura! O, kako je to opasna stvar, barem u našem slučaju. Mi to ne znamo koristiti, to je „terapija“ koja nam ne koristi, jer negdje dobro fulamo. Jer, kakva je to multikultura ako te od nje stalno boli glava?! I ako ti od nje strada sto hiljada tvojih sunarodnjaka i bude porušeno na hiljade džamija! Nešto ne štima s multikulturom?!

Običan čovjek je stjeran u kut, do njega se ne može doći od svih napadnih ublehaša koji „kreiraju“ našu stvarnost. I, naravno, kao što sam već rekao, kao da ne postoji tema a da se o njoj ne bi moglo nečega novoga kazati i da se, u isto vrijeme, po tom pitanju ne bi moglo gotovo ništa uraditi. Jer, ovdje stvari kao da ne mogu krenuti s mrtve tačke?! Zacementirano je i nema natpisa, jer nije friško, traje to već tako dugo.

Ali, ne želim da vjerujem u sve to, ne želim da budem dio tog projekta tlapnje i projiciranja iste, mada ona i jeste, hoću pokušati, u ovome što radim, barem malo unijeti nade, barem mali tračak, zato mi nemojte zamjeriti što neću više biti dio „protokola“ i dio već ustaljenog toka.

Jer, tamam kad sam pomislio da je ljude u ovom gradu i ovoj državi okupiralo Musaovo vrijeme, prepuno spletki, intriga, prevara, magija, opsjena i čarolija, dođe pred mene jedna lijepa priča i hoću da je podijelim s cijenjenim čitateljima, zapravo, hoću da to bude moj odgovor na društveni, politički i mnogi drugi haos.

Sreo sam neki dan u gradu djevojku koju manje-više ovlaš poznajem. Toliko je, zapravo, znam da i ako bih prošao pored nje a ne bih je pozdravio, ne bi mi zamjerila, jer je naše poznanstvo granične prirode. A znam je tek tako, sudbinski, majka joj je preselila, mislim, prije dvije godine, učio sam tevhid njenoj majci s još nekoliko drugih imama u džamiji Nova Breka. (To vam je u Sarajevu jedan novi i lijepi džemat, prvi moj komšijski džemat, zapravo, to je prinova mog džemata, jer moj se džemat „porađao“ više puta, pa je tako „porodio“ Novu Breku, Panjinu Kulu, Jezero, pa i Sedrenik itd.) No, ona je u protekle dvije godine pođahkad znala navratiti i kod mene u džamiju na Staru Breku, obično je to bio akšam namaz. Ponekad. Koliko se sjećam.

Helem, ovaj put kad smo se mimoilazili na ulici, gotovo da smo prošli jedno pored drugog, no, ipak, stali smo i pozdravili se. I tako, nakon kratke konverzacije, okrećem se da idem svojim putem i za svojim poslom, kad će ona: Efendija, molim vas, da vam nešto kažem! Bujrum! Ja pravim džamiju! Dobro i lijepo, da vas Allah nagradi, kao i sve druge koji svojim prilogom ili na neki drugi način učestvuju u izgradnji džamija širom naše domovine… Ali, prekide me, ja sama pravim džamiju!

Sada već počinjem drukčije misliti, počinjem je gotovo i žaliti, na način: sirotica djevojka, već je u godinama, nije se udala, majka joj je preselila, ostala sama, onako, ne znam šta da joj kažem, doista! Ali, jok, to je moja himera u koju upadam, jer ona će dalje ovako:

Evo, pogledajte, molim vas, ovo je projekt džamije, uradio ga je projektant i arhitekta Mufid Garibija, onaj što je projektovao Bakr-babinu džamiju, ovdje u Parku, i mnoge druge džamije i objekte, znate za njega?! Klimao sam glavom, kao znam, a ona je izvadila iz torbe papire i projekt džamije, sa svim skicama i slikama i drito mi to dala u ruke. Ne mogu da vjerujem, još uvijek! Gledam u te papire i projektantske skice i slike – prava, pravcata džamija. Pa dobro, pitam je, gdje će biti džamija?! Kaže na Baricama – a to je jedno veliko izletište tik iznad grada, tu već ljudi uveliko prave kuće i žive tu, a vikendom je izletište puno k'o šibica i radnim danima ima ljudi, a nemaju gdje klanjati. Pun pogodak, kažem joj, a gdje tačno na Baricama, pitam je, kaže: Na mojoj zemlji, to je naša porodična zemlja, od moje rahmetli majke.

Pa dobro, pitam je dalje, koliko ovo košta, a naravno da košta i ko će platiti izgradnju džamije, ima li neki donator i sponzor?!

Kaže da košta oko tristo hiljada KM-ova i ona će to finansirati. Sama! Sve je pare već spremila, na računu su u banci, za petnaest dana dobija dozvolu od općine i ubrzo će se početi s izgradnjom! Kako kaže, početkom septembra i biće gotovo za nekoliko mjeseci. Više će firmi raditi.

Oprosti, molim te, ali moram pitati: Odakle tebi te i tolike pare, nemoj se ljutiti, jer ti ne izgledaš kao neko ko bi imao toliko para?

Kad će ona k'o iz topa: Kako odakle, pa zaradila! Radim za jednu veliku svjetsku firmu, radim neke velike projekte itd. Štedila sam i čuvala za neki veliki i hajirli projekt u svom životu, a može li biti veći i bolji projekt od izgradnje džamije?! Ne može! Džamija će se zvati po mojoj rahmetli majci. Presretna sam, nikad ovako nisam bila sretna u životu!

U Medžlisu je naišla na veliko razumijevanje i iskazanu podršku i saradnju, ali osjećala je potrebu da kaže i meni kao imamu, kojeg, eto, zna. Također, pozvala me je da obiđem tu lokaciju i gradnju džamije kad budem imao vremena. Naravno da ću obići, obećao sam joj i tako smo se razišli.

Nakon sto metara stao sam, izvadio mobitel iz džepa i nazvao jednog prijatelja koji je na sličnoj deredži. Rekao sam mu da sam malo prije sreo jednu tako običnu ženu, bosansku ženu, koja izgleda izrazito ordinarno, a po onome što ona jeste i po onome što radi – riječ je o izrazito neobičnoj ženi. Jer, za naše prilike uobičajene su teme lopovluka, prevara, krađa, ubistava, nasilnih umiranja, propadanja itd., a ovo je jedna izrazito neobična tema, kada se stvari posmatraju iz tog medijskog i društveno-političkog diskursa.

Ali, jedno je bitno u ovoj priči, barem za mene, jer ponovo sam dobio odgovor na pitanje kako ovaj narod uopće opstaje u moru ovog crnila i svih tih ružnih i zlogukih stvari koje mu se događaju i koje mu se serviraju. Ovo je jedan od odgovora, zašto i kako opstaje. Jer, ne čini narod narodom politika koja mu se nameće, nisu to samo ni institucije koje su državne, nacionalne, kulturne i druge prirode, narod, prije i povrh svega, čine osviješćeni pojedinci, oni mali ljudi, koje plaho ne zanima ta crna politika niti statistika, koji znaju svoj posao i svoju misiju, a da im se ne mora ništa ni govoriti. Ti pojedinci žive i rade kao pčele, kao mravi, po instinktu i intuiciji, čine stvari u tim svojim sitnim koracima koje su egzistencijalne i nema te politike niti tendencije koja bi to mogla uništiti i zatrti.

Ovo je bila priča o tome, o mom narodu, koji opstaje u burnim vremenima i nesigurnim područjima. Lejla S. je njegov najbolji uzorak. Ona je kao naš narod, neprimjetna, sitna, tiha, odlučna, već dovoljno iskusna da zna šta joj valja raditi. Ona u toj svojoj neprimjetnosti pravi džamiju, sama od sebe, u ime Allaha, za hajr svoje majke, a na korist svih muslimana.

Ovaj je narod dobar narod, počinjem (ponovno) vjerovati, jer bolji dokaz od ovoga mi ne treba. Mi ćemo opstati, ako Bog da, u Božijem zadovoljstvu.

Hej, ljudi moji, žena bosanska, sama od sebe i sama po sebi – pravi džamiju.

Nije šala.

Piše:  Muhamed Velić