Po čemu se poznaje dan

Od ranog jutra sunce se vuče nebom. Ovo bi mogao biti lijep dan bez kiše, ali meni ipak nešto fali. Ne znam pouzdano šta je ali nešto jeste, ima takvih dana.

Juče je umrlo nekoliko ljudi, jedan tridesetsedmogodišnjak kojeg je u rano jutro pokosilo srce neće doživjeti da vidi rađanje vlastitog djeteta. U Zenici je umro dječak, kažu nesretan slučaj, dječak pao, udario glavom i gotovo, imao 11 godina. Jahači paraglajdera nisu imali sreće pri slijetanju na sportski aerodrom, jedan poginuo, drugi teško povrijeđen, prebačen na UKC.

Mehu Seadovog ugrizao poskok, jedva preživio.

To je ono što ja znam, a ja ne znam ništa.

Četvrtak je valjda bio dan za umiranje a meni petak nema onaj veseli, razdragani miris zadnjeg radnog dana pred vikend. Nezaposlenom je petak isti kao i utorak al’ nije mi to, nešto je drugo a ja ne znam šta.

Ismetu i Meši na korzou je očito svejedno koji je dan.

Danas idemo u Banoviće. Na tvrđavu čije ime me podsjeća na trolove. Omer Ć. Ibrahimagić, zgubidan kojem petak nije podijelio dobre karte i Zikrija Dostović porijeklom iz Pribitkovića. To je Zikrijin kraj i on o onome što nas zanima dosta toga zna, vidi se da ga i interesuje.

Dan se možda na kraju izvuče na bolje, ne mora po jutru da se poznaje svaki put.

Pravac Banovići

Šta zapravo znamo o Banovićima onako na prvu. Očito ne znamo mnogo. Zbog čega se zovu tako kako se zovu, po čemu su poznati, dokle sežu saznanja o životu, ima li išta interesantno i zanimljivo iz daleke prošlosti a vezano je za taj kraj. Naravno da ima. Puno je više Bosne u našim malim čaršijama nego što je ima u velikim i glomaznim gradovima koji su bitni sami sebi.

Banovići, recimo…

Gradina u selu Tulovići predstavlja jedini istražen i u nauci evidentiran arheološki lokalitet (1975.godina). Gotovo da su izostala neka bitnija istraživanja i iskopavanja a činjenica je da bi se imalo šta vidjeti i pokazati iz ovoga kraja.

Dramešin je bila srednjovjekovna župa kojoj su pripadali Banovići i dijelovi današnje općine Živinice.

Na području Banovića je pronađen i kovani novac za koga se pretpostavlja da potiče iz vremena 250 godina prije nove ere, dakle iz Rimskog perioda. Raniji naziv Litva, što ga je grad dobio po istoimenoj rijeci koja kroz njega protiče, etimološki je nedefiniran.

U Banovići selu nalazi se stećak Božićka Banovića iz 14. stoljeća na kojem piše: Ovdje leži Božićko Banović na svojoj zemlji, na plemenitoj, na Dremešini, a postaviše Hlapač, i ja Bogdan i ja Rajko s braćom.

Banoviće pamtimo po pruzi Brčko-Banovići, po Rudnicima, po Ćiri. Pripadaju obroncima planine Konjuh, ispresjecani su rijekama: Turija, Oskova, Željova, Draginja, Ostružje i Litva…

Znamo i to da su po Banovićima rasuti veoma zanimljivi stećci kao i mezarlja/groblja za koja se počesto i ne zna iz kog perioda datiraju.

Sigurno smo promašili nešto što je bitno ali nas najviše zanima Gradina u Tulovićima.

Tulov grad

Avdo Šahbazović na prostoru gdje je nekada bila gradina oko koje su se vodile goleme bitke čuva stoku.

Kameni zid koji je nekada okruživao ovo mjesto davno je potonuo u zemlju. Jedva da se naziru tragovi da je tu išta bilo. Pristup gradu me pomalo podsjeća na Soko grad u gračanici a amijent na Tulovini na stari grad Birač-Lisina u Vlasenici.

Te građevine su bile na odabranim, dominantnim mjestima i ova je baš na jednom takvom. Ispred je pukao pogled na rudarske kopove, jezera… Sa grada se gleda na: Banoviće selo, Pribitkoviće, Borovac, Tuloviće, Draganju, Stražbenicu…

Riječica Draganja ide istočnom stranom Gradine i uliva se u Litvu. Tu negdje je i izvorište rijeke Turije.

Kamena i tragova tvrđave nema, ili se može reći jedva da ih ima, kamen je raznesen na sve strane. Na mjestu gdje je nekada bujao život danas raste različito drveće: grab, ser, bor, ljeska, grmlje…

Priča o zakopanom ćupu zlata nije mimoišla ni ovu Gradinu. Nije bez argumentacije pretpostaviti da su neki i pokušavali da traže taj ćup jer se vide tragovi nesumičnog kopanja. Ta priča je dosta česta i ona ima za cilj da zadrži ljude tu gdje jesu, da ne napuštaju taj kraj, da se nadaju, a ne da kopaju i pronađu, makar se tako može pretpostaviti. Ona je neka vrsta Aleksine pjesme Ostajte ovdje, iz onog vremena.

Sa kote Vrana na gradinu je dolazila voda, tako kaže predanje.

Tvrđava je mogla biti na granici Usore i Dramešine, vrlo moguće i raskršća puteva…

Gradina u selu Tulovići, oko 5 km sjeverozapadno od Banovića, predstavlja istaknuto uzvišenje koje dominira širom okolinom. Uzvišenje se u narodu naziva Vis ili Gradina. Pristup uzvišenju je nešto lakši sa sjeverne strane, dok su ostale padine strme i poprilično ih je teško savladati. Sam vrh uzvišenja, na kome je bilo smješteno prahistorijsko i srednjovjekovno naselje, približno je elipsastog oblika i na njemu se zapažaju dva zaravnjena platoa, terasasto raspoređena, sa neznatnom međusobnom visinskom razlikom. Ivice gornjeg platoa su nešto uzvišenije u odnosu na donji plato. Njihova ukupna dimenzija iznosi oko 50 x 25 metara.

Na ivicama oba platoa se zapažaju ostaci fortifikacijskih struktura. Uglavnom se radi o suhozidu, koji je prahistorijske starosti, ali se zapažaju i temelji zida građenog od lomljenog kamena vezanog krečnim malterom. Na površini platoa se opaža nekoliko nepravilno raspoređenih gomila kamena, te jedno udubljenje u zemlji. (B. Omerčević, Arheološki lokaliteti na području općine Banovići, Zbornik radova Filozofskog fakulteta u Tuzli, 2, Tuzla 2003.)

Za period osvajanja je, inače, vezana jedna legenda koja se i danas često čuje među okolnim stanovništvom, a i autor ovog priopćenja ju je imao priliku zabilježiti u proljeće 2002. godine od 80-godišnjeg Osmana Šahbazovića, čija se kuća nalazi na padinama samog lokaliteta, kao i od Muje Demirovića, mještanina Tulovića. Legenda kaže da je na brdu Vis ili Gradina u predosmansko doba stajao grad, koji je imao i svoj vodovod, doveden drvenim čunkovima iz sela Pribitkovići. Dalje se kaže kako je taj vodovod puno pomogao braniteljima utvrde, koji su dugo odolijevali osmanskim napadačima, sve dok neka starica nije Osmanlijama dala savjet kako da tome “doskoče”. Ona ih je posavjetovala da jednom konju uskrate vodu za tri dana, te da ga potom puste u polje i on će im otkriti vodovod. I zaista, kada su tako postupili, konj je potrčao poljem i na jednom mjestu stao i zagrebao nogom tlo. Osmanlije su na tome mjestu zakopali, otlrili cijevi s vodom i presjekli ih, a nedostatak vode je ubrzo branitelje prisilio na predaju. (Doc. dr. Bego Omerčević-Gradina u Tulovićima kao kulturno-historijski spomenik)

Rudnici

Rudnici su sve prekopali i na sve strane su iskopi od stotina kameiona zemlje. Ne bi me iznenadilo da je čitav ovaj kraj prošaran tunelima od rudnika, nekad i sad.

Banovići jesu rudnici i kopovi, zbog toga tu i jeste sve tako kako jeste, zemlja je razvaljena i prevrnuta, izranjavana, barem meni tako djeluje. Tim ljudima su rudnici život i opstanak.

Rudnik je premještao i naselja, škole, preorao groblja, tako da je čudo da je ostalo ikakvih znakova ranijeg života na ovim prostorima.

Banoviće na nogama drže sela oko Banovića, a Zikrija kaže da ljudi odavde dosta slabije odlaze u neke druge zemlje kao što je to trend na nekim drugim općinama.

Turbe i stećak iz 14. stoljeća

Pored puta u Tulovićima, oko starog mezara je podignuto turbe. Ko leži na tom mjestu ne zna se sa sigurnošću, nagađa se da je u pitanju jedan od onih koji su pali dok su nastojali osvojiti Tulov grad.

Interesantna je velika dužina mezara, najveći koji je ovaj putnik u životu vidio. Kažu oko tri metra ali se meni lično učinilo da je dosta duži. U blizini je i staro zaboravljeno groblje koje zovu Paramonte, a koje se nalazi ispod brda Lisac i zemljišta Lisci. Na njemu nalazi veliki broj starih nišana, interesantnih oblika, veći broj sa natpisom i datacijom iz 18. Stoljeća.

U Banovićima selu smo fotografisali i stećak Božićka Banovića koji je dosta dobro sačuvan, za sad.

Pećina Puzavac

Na lokalitetu Borovac u Pribitkovićima, na samom kraju naše male, neobavezne ekskurzije po širem zavičaju odlazimo i do Pećine.

Sjajno izgleda ta pećina i nije baš za one koji se boje mraka. Ulaz je donekle zaštićen a kažu da nije nešto posebno istražena.

Zovu je pećina Puzavac. Duboka je i široka kad se savlada uski ulaz. O pećini dosta priča zna Hamid Sejdinović, koji kaže da su ljudi ranije puzali da bi došli do vode koja izvire iz pećine i da je tako dobila i ime.

Dan je potrošen u Banovićima sa pozitivnim ljudima. Završio je puno bolje nego što je počeo. Bitno je poznavati uži i širi zavičaj i njegove znamenitosti. U Banoviće zaista vrijedi otići i vrijedi se vratiti još koji put…

Mehemd Đedović