Tragom objava na društvenim mrežama dolazimo do mnogih priča. Hvala Bogu, onih lijepih, inspirativnih koje mogu biti pouka i poruka drugima.
Omer i Sadija Hrnjić u Kamenicu su se vratili 2002. godine. Životni vijek proveli su baveći se poljoprivredom. Roditelji su dvije kćerke i sina, a danas imaju i petero unučadi. Djecu su hranili i školovali mahom od pomenute poljoprivrede.

“Otac se razbolio 2017. godine. Dobio je karcinom pluća. To nas je najviše podstaklo na domaću proizvodnju i zdravu ishranu. Uspješno se bori s bolešću sve do danas, a trenutno je bolest stabilna. Otac je penzionisan na osnovu bolesti, a najveća podrška u svemu mu je majka, a zatim i mi djeca. Ove godine, s obzirom na to da je voće dobro rodilo, pripremali su slatki i kiseli pekmez od jabuka, sok od šljive i jabuke, a u manjim količinama i sok od kupina. Majka je glavna kada je riječ o pripremi sokova, dok smo mi djeca tu kao ispomoć. Ipak, glavni pokretač sam ja, jer, kako babo kaže, „ekonomista samo gleda šta može unovčiti“kaže nam Mubina.

Život u Kamenici nije lahak, s obzirom na to da je sve manje stanovnika.

“Tokom ljeta Kamenica bude puna života jer nam dolazi i dijaspora, kako se približava zima i ona nekako kreće da “spava” ali ko voli Kamenicu njemu je život u njoj prelijep” dodaje naša sagovornica.

Ocu i majci najveći uspjeh je to što su djecu izveli na pravi put, što se uvijek mogu osloniti na njih. Velika sreća danas su im i njihova unučad.

Domaće proizvode najviše prave za svoje potrebe, a ostane i da se proda. Najvažnije im je kažu da je proizvod kvalitetan a to je ono što kupce ponovo vraća proizvođačima narednih godina.

Mubina je o Kamenici, za dušu svog oca, napisala i pjesmu.

Kamenico, zemljo sionico,
u tebi sam rođen,
u tebi živim,
u tebi ću umrijeti

Kamenico, rodni kraju moj,
dolino mojih najljepših uspomena,
dolino života,
dolino ljudi koji te svojim postojanjem čine posebnom.
Kamenico,
dolino tuge,
boli i masovnih grobnica.

Dolino grobnica, u svojoj tišini čuvaš imena,
živote i sudbine onih koji su nekada bili dio tebe.
Tvoja zemlja pamti
ono što ljudi
nikada ne bi smjeli zaboraviti.

Danas,
iako nas je sve manje
i dalje si dolina života
i ljudi koji ovdje žive, grade i čuvaju ono što im je ostavljeno.

Kamenico,
posebna si
sa svim svojim ljepotama,
ranama i uspomenama.

Kamenica će uvijek biti moj dom,
moj rodni kraj
i dio mene.