Islamski imperativi

Feljton 8/10

Znanje

Protivno uvriježenom mišljenju, islam odvraća od dogmatskog vjerovanja i snažno promoviše učenje, usvajanje i prenošenje znanja. Štaviše, ide i korak dalje i pravi razliku između korisnog znanja, koje se promoviše u svakom pogledu, i beskorisnog znanja, od kojeg odvraća. Kur'an jasno naglašava značaj korisnog znanja i vrijednost ljudi od znanja, te insistira da nisu isti oni koji znaju i oni koji ne znaju. Učenjaci uživaju dužno poštovanje ali imaju i obavezu da svoje znanje šire dalje, dok se egoizam, sebičnost i škrtost u tom smislu zabranjuju.

Kur'an više puta koristi sintagmu „razumom obdareni“ naglašavajući važnost korištenja intelekta i zdravog razuma u svrhu dolaska do nepobitnih zaključaka o postojanju Stvoritelja i obaveze slijeđenja Njegovih uputa. Ova sintagma upućuje na obavezu razmišljanja i proširivanja znanja, kako se kur'anska uputa ne bi prihvatala dogmatski i kako se vjerovanje ne bi nametalo. Umjesto toga, podstiče se iskreno uvjerenje potkrijepljeno intelektom i znanjem.

Nije li dovoljno indikativno da prva objava prenesena Božijem poslaniku nije bila „Pokori se!“, niti „Klanjaj se!“, niti „Vjeruj!“. Prva naredba koja mu je data bila je „Iqre!“ – „Uči! / Proučavaj!“ Tako u Kur'anu češće nailazimo na pitanja nego na odgovore, jer se musliman podstiče da razmišlja i napreže svoj um u potrazi za istinom, znanjem ili rješenjem nekog problema. Za takav trud predviđena je nagrada čak i ukoliko se ne uspije doći do željenog rezultata ili rješenja.

Društvena odgovornost              

Musliman je obavezan brinuti se o društvu u kojem obitava. Uopćeno govoreći, naređuje se ili preporučuje sve što na koncu koristi društvu, a bilo kakvi postupci koji imaju loš ili štetan utjecaj na društvo zabranjuju se ili nas se upozorava da ih se klonimo. Golema važnost se, recimo, daje uklanjanju prepreke sa puta ili bilo čega sličnog što može smetati drugim ljudima.

Dolazak u džamiju se ne preporučuje nakon konzumiranja luka radi izbjegavanja uznemiranja drugih ljudi neugodnim mirisima. O neprijatnim tjelesnim mirisima uvijek treba voditi računa, a čak se i kod upotrebe prijatnih mirisa i parfema preporučuje umjerenost. U slučaju izbijanja zaraznih bolesti, zabranjuje se ulazak u mjesto u kojem vlada zaraza, a onima koji su tu zatečeni skreće se pažnja da ne napuštaju to mjesto kako bi se spriječilo širenje zaraze.

Zaštita životne sredine               

Zaštita životne sredine je još jedna od zapovijedi muslimanima koja odslikava sveobuhvatnost islama u životu čovjeka na ovom svijetu. Čovjek je, dakle, obavezan brinuti se o okolini i čuvati je, a svaka šteta ili zagađenje jasno se zabranjuju. Koliku važnost islam daje brizi o prirodi možda najbolje oslikavaju zabrana uništavanja drveća čak i za vrijeme ratovanja, te hadis u kojem se ističe da čak i ako bi nas Sudnji dan zatekao u procesu zasađivanja neke sadnice, taj posao trebamo dovršiti.

Za svaki postupak kojim čovjek brine o ishrani i zaštiti životinja u prirodi predviđena je odgovarajuća nagrada za dobra djela koja čovjek učini za života. Islam definitivno ne promoviše vegetarijanstvo ali naglašava da je ubijanje životinja dopušteno isključivo radi ishrane ili sprečavanja nanošenja štete ljudima, a nikako bespotrebno. Propisani su i uslovi u kojima je dozvoljeno držanje životinja, kao i sam način i postupak ubijanja životinja.

Korisna zaostavština                    

Od muslimana se traži da se uvijek trudi biti dobar primjer i uzor drugim ljudima, te da stremi ka tome da iza sebe ostavi kvalitetnu zaostavštinu, nakon što proživi svoj vijek. Kvalitetno odgojena djeca, napisana knjiga iz koje će drugi ljudi sticati korisno znanje, javna česma, zasađeno stablo, zemljište poklonjeno u svrhu građenja korisnih objekata, izgradnja takvih objekata i slične dobrovoljne donacije spadaju u zaostavštinu od koje imamo koristi čak i nakon naše smrti, sve dok ih ljudi koriste na ovom svijetu.

Uvijek treba davati i više od onoga što se od nas očekuje, a biti zadovoljan sa onim što se ima, pa i ako je to manje od onoga što se zaslužuje. Time se postiže pravi duševni mir koji je suštinsko značenje termina islam, bez obzira na sve okolnosti koje nas zadese na ovome svijetu. Sva djela se vrednuju po iskrenoj dobroj namjeri, pa se takva dobra djela nagrađuju i onda kada se ne uspiju sprovesti u djelo, ukoliko je čovjek objektivnim okolnostima spriječen da ih realizuje nakon iskrene nakane da to učini.

Umjerenost i briga o drugima  

Umjerenost treba biti jedna od ključnih osobina muslimana. Naređuje se ili preporučuje umjerenost u svemu, od konzumiranja jela i pića, preko načina komuniciranja, pa sve do samog prakticiranja vjere. Musliman ima obavezu podsticati druge ljude na činjenje dobrih djela a odvraćati od loših. Oholost i nadmenost su među ljudskim osobinama koje nisu dozvoljene. Bogaćenje na ispravan, pošten i pravedan način je dozvoljeno bez ograničenja. Međutim, osoba koja ima sreću da je bogatija od drugih ljudi ima i obaveze koje s tim dolaze.

Obavezna je dijeliti dio svog bogatstva, i to sa iskrenom namjerom da pomogne one kojima je pomoć potrebna i sa zahvalnošću Stvoritelju koji mu je to omogućio. Zabranjeno je hvalisati se svojim bogatstvom, isticati ga u svrhu izazivanja zavisti kao i trošenje bogatstva na zabranjene stvari i besmislice. O težini obaveze pomaganja komšijama i lijepog ponašanja prema njima najbolje govore hadisi u kojima Božiji poslanik kaže da „nije musliman onaj koji zanoći znajući da mu je komšija gladan“ ili da je, nakon što je primio objave koje se tiču obaveza prema komšijama „pomislio da će komšija biti nasljednik njegovog imetka“.

Ovaj tekst je isječak iz osmog poglavlja knjige “Pogled na islam očima običnog muslimana“. Cijelo poglavlje možete pročitati u navedenoj knjizi, autora Asmira Mešića.