Feljton 7/10

Bogobojaznost

Postoji li igdje na svijetu država istinski oslobođena bilo koje vrste ili oblika rasizma? Postoji li društvo u kojem se pravda sprovodi na najvišem mogućem nivou? Ima li mjesto gdje žene i muškarci uistinu uživaju jednaka prava i nemaju razloga niti potrebe boriti se za svoja ili zadirati u prava onih drugih? Da li igdje vlada poštenje, socijalna pravda i istina? Je li čista utopija društvo u kojem bi se sve ove vrijednosti sprovodile na opšte zadovoljstvo svih njenih članova?

Teško je naći politički sistem, filozofiju ili skup pravila gdje je ravnopravnost u praksi dovedena do takvog nivoa kao što je u islamu. Doktor nauka i neuki seljak, milioner i obični radnik, učitelj i njegov učenik, svi u molitvi stoje zbijeni jedan do drugog, jednaki i ravnopravni u pravom smislu te riječi.

Jedini kriterij po kojima se pravi razlika među vjernicima kod Boga je kvalitet njihove vjere i sprovođenja Božije upute, ono što se u Kur'anu definiše kao bogobojaznost. Ta bogobojaznost, u svom suštinskom smislu, je nepobitni garant da na ovom svijetu ne treba biti nepravde, društvenih problema niti diskriminacije bilo koje vrste. Bogobojaznost, najjednostavnije rečeno, podrazumijeva stanje uma u kojem je čovjek neprestano, konstantno svjestan Božijeg postojanja i prisustva. Kakve su implikacije takvog stanja uma? Jednostavno, ako sam u svakom trenutku, na svakom koraku, u svakoj situaciji svjestan da nijedno dobro niti loše djelo ne može promaći Stvoritelju koji je Svevideći i Sveznajući, a takođe vjerujem da će moj pravac na drugom (vječnom) svijetu biti određen mojim dobrim ili lošim djelima, jedina logična implikacija tog vjerovanja je da se trudim da nikada, ama baš nikada, ne uradim ništa što će bilo koga povrijediti, oštetiti ili uvrijediti. Naprotiv, trudit ću se da svaka moja riječ, svako moje djelo ima za cilj dobrobit svakoga i svega oko mene.

Ideja bogobojaznosti podrazumijeva i to da nastojim da u svakom danu koji sam proživio obavezno imam više dobrih djela na svom računu, a da broj grešaka i grijeha svedem na što je moguće manju mjeru, koliko je u mojoj moći. Ukoliko sam ipak svjestan da sam uradio nešto što nisam trebao ili smio, iskreno se pokajem zbog toga i iskreno odlučim da se ubuduće trudim da takvo što nikada ne ponovim. Svjesno i namjerno činjenje djela za koje smo svjesni da su pogrešni i štetni, pa samim tim i zabranjeni, nemaju opravdanje nikada i ni u kom slučaju.

Nekome ko nije naviknut na takvo stanje uma moglo bi se činiti da je to strašan teret koji se neprestano nosi sa sobom i koji prijeti da u svakom trenutku slomi onoga koji je time opterećen. Istina je, naravno, upravo suprotna. Svako onaj ko je taj princip bogobojaznosti usvojio kao životnu filozofiju potvrdit će da je time istovremeno riješio bezbroj problema i pitanja koji svakodnevno muče i tište onoga ko se nije „opteretio“ tom idejom. Umjesto nekakvog nepodnošljivog pritiska koji neko sa strane zamišlja u takvoj situaciji, u suštini imamo neopisivo rasterećenje u mnogim životnim situacijama kada, recimo, trebamo donositi neke važne životne ili poslovne odluke jer su naši kriteriji vrlo jasno postavljeni i nisu predmet tumačenja. Život je, uistinu, lakši i ljepši za svakoga ko je svoj životni stil uspostavio na ovakvim temeljima.

A kakve su šire implikacije takvog ponašanja ovakvih pojedinaca u društvu? Možete biti sigurni, recimo, da vam takva osoba neće svjesno lagati, jednostavno zato što ima naredbu da uvijek i neizostavno govori istinu, pa čak i ako to uopće ne ide u njegovu korist u datom trenutku. Možete biti sigurni i da nikada neće svjesno uzeti ništa što mu ne pripada. Nikada, ni najmanju sitnicu. Sa takvom osobom u svom komšiluku nećete imati problema u komšijskim odnosima. Ako ste poslodavac bogobojaznoj osobi, bit ćete sigurni da će uvijek savjesno odrađivati povjerene poslove. Bogobojazni poslodavac, s druge strane, bit će pošten i pravedan. Takav političar nikada neće prihvatiti dužnosti za koje nije dovoljno sposoban. Takav vladar mora biti pravedan jer zna da je pravednost vladara jedan od najozbiljnijih zahtjeva koje Bog postavlja ljudima i da takav položaj nosi najveću odgovornost od svih ovozemaljskih poslova i dužnosti. U okviru svoje porodice, bogobojazni supružnici su vjerni jedno drugome, iskreni i pošteni u međusobnim odnosima. Roditelji su pravedni i puni ljubavi prema djeci, a djeca poslušna i puna poštovanja prema roditeljima.

U širem kontekstu, pokušam zamisliti situaciju u kojoj bi većina ljudi na svijetu, ako ne svi, organizovala cijeli život na takvim principima bogobojaznosti. Koliko bi tada bili popunjeni zatvori i domovi za delinkvente? Koliko bi bilo štrajkova, demonstracija protiv vlada, ratova? Koliko bi bilo razorenih brakova i djece bez roditelja?

Naravno, u svemu ovome, mora se imati na umu da uz svu želju i trud da se čovjek drži pravog puta i ne griješi, greške su ipak neizbježne. U većoj ili manjoj mjeri, desit će se takvi propusti gdje će vas takva osoba ipak uvrijediti, povrijediti ili oštetiti. Međutim, takvi propusti i greške se trebaju obavezno pripisati isključivo slabostima te osobe u datom trenutku i situaciji, a nikako i nikada ne svaljivati krivicu i odgovornost na islam i njegovo učenje, koji očigledno od čovjeka uvijek zahtijeva najbolje postupke.

Ovaj tekst je isječak iz sedmog poglavlja knjige “Pogled na islam očima običnog muslimana“. Cijelo poglavlje možete pročitati u navedenoj knjizi, autora Asmira Mešića.