“Peščanik.net” objavio je autorski komentar Damjana Pavlice, beogradskog publiciste i muzičara, koji prenosimo u cjelosti:”Bosnu volim prvenstveno zbog uporedog postojanja njenih različitih tradicija. Decenijama uoči posljednjeg krvavog rata, ljudi u Bosni i Hercegovini su najnormalnije živjeli zajedno.

Trenutno stanje u Bosni i Hercegovini, gdje je cjelokupna ljudska situacija uslovljena etno-religijskom pripadnošću, je bolesno stanje.

Prošao sam Bosnu uzduž i poprijeko i uvjerio se da Bosna nije višejezična sredina. U gradovima i selima ljudi govore istim jezikom, iako nas velikaši, proklete im duše, uporno ubjeđuju da govorimo različitim jezicima i da su razlike među nama nepomirljive. Pritom, veoma je diskutabilno da li je Bosna i Hercegovina višenacionalna sredina.

Odrednice Srbin, Hrvat i Bošnjak se mogu, sa gotovo stoprocentnom izvjesnošću, koristiti kao sinonimi za vjersku pripadnost, umjesto riječi pravoslavac, katolik i musliman našeg jezika.

Istorijski osvrt

Tokom istorije, u Bosni je uporno opstajao višereligijski suživot, dok je u Srbiji preovladala jednoobraznost. U srednjevjekovnoj Srbiji je zakon nalagao vjersku isključivost i netrpeljivost, jer vladajuća pravoslavna religija nije tolerisala postojanje drugih vjera.

U srednjevjekovnoj Bosni su zajedno živjeli katolici, pravoslavci i bogumili. Dok su u Raškoj bjesnili vjerski progoni, Bosna je prihvatala ljude različitih vjera. Dok je Stefan Nemanja proganjao naše pretke, dobri Ban Kulin im je pružao utočište. Ko je od našeg naroda tražio slobodu, taj je išao u Bosnu. U Raškoj su vladali samodržavlje i vjerski progoni.

Tokom svoje vladavine, muslimani su se ipak pokazali tolerantnijima od pravoslavaca. Iako su krajem srednjeg vijeka muslimani na ove prostore došli kao zavojevači, jedna je činjenica neosporna – dozvolili su da druge vjere postoje i da pravoslavne bogomolje vijekovima ostanu čitave.

Otomanski sistem religijskog pluralizma definitivno predstavlja civilizacijski iskorak u odnosu na vjersku isključivost nemanjićke Srbije. Uprkos tome, Srbi su u XIX vijeku, od svog ustanka do sticanja državnosti, uništili gotovo sve džamije na području tadašnje kneževine Srbije. Tako su u Užicu porušene 34 džamije, u Smederevu 24, a u Beogradu na desetine njih. Slično se ponovilo i tokom rata u Bosni.

Bosna i Hercegovina je kolijevka našeg zajedničkog jezika. Jezik srednjevjekovne srpske države, koji poznajemo uglavnom preko vladarskih povelja i crkvenih spisa, prilično se razlikuje od današnjeg srpskog jezika.

Jezik srednjevjekovne Bosne i Huma, koji poznajemo preko natpisa sa stećaka, je prilično sličan jeziku kojim danas govorimo, i uglavnom razumljiv bez prevođenja. Ovo nimalo ne iznenađuje, uzme li se u obzir da je upravo hercegovački govor bečkim književnim dogovorom 1850. godine određen za zajednički književni jezik Srba i Hrvata (i drugih južnih Slovena), poznat kao srpsko-hrvatski jezik.

Na hercegovskom govoru počiva čitava jezička reforma Vuka Karadžića, na temelju koje su nastali savremeni srpski, hrvatski, bosanski i crnogorski jezički standard.

Bosna i Hercegovina je kolijevka partizanskog otpora. Tokom Drugog svjetskog rata Bosna i Hercegovina je predstavljala središte otpora nacionalističkom ludilu i međuetničkom istrebljenju. Dok su u Srbiji i Hrvatskoj preovladale ekstremno nacionalističke snage, u Bosni su partizani uspješno vodili borbu protiv fašista i kvislinga, za ponovno ujedinjenje raskomadane domovine. Igman, Kozara, Neretva, Sutjeska, Jajce, Drvar, samo su neki od toponima koji podsećaju na upornu borbu naših naroda u Bosni i Hercegovini. Možda je kobna greška partizana bila što su nakon oslobođenja uzeli Beograd, a ne višenacionalno Sarajevo za glavni grad SFR Jugoslavije.

Rat u Bosni i Hercegovini

Nije tajna da je Srbija stvorila Republiku Srpsku, kada je 1992. godine poslala vojsku, specijalce i dobrovoljce, te nahuškala, naoružala i organizovala Srbe u Bosni i Hercegovini. Čitave oblasti jedne multikulturne države su vojskom zaposjednute, etnički očišćene i proglašene srpskom teritorijom.

Tzv. Republika Srpska, ta žalosna tvorevina koja pokušava da bude srpskija od same Srbije, pokazatelj je naše nezrelosti za zajednički život, poštovanje bližnjega i prihvatanje različitosti. Ovo patološko stanje je urodilo stravičnim progonima i pokoljima naše inovjerne braće, koje istorija pamti kao bosanski genocid.

Tokom rata su na teritorijama pod srpskom kontrolom džamije sistematski uništavane. Frapantan primjer je Banja Luka, u kojoj su sve gradske džamije (njih šesnaest) uništene uz sadejstvo gradskih vlasti, iako u gradu nije bilo izravnih ratnih dejstava. S druge strane, u Sarajevu, koje je godinama bilo pod srpskom opsadom, iako neke srpske crkve jesu uništene (neke usljed samog srpskog granatiranja), one nisu sistematski uništavane.

U Bosni nije okončan rat, u Bosni je zamrznut sukob. Dovoljan je letimičan pogled na međuentitetske granice Bosne i Hercegovine da bismo vidjeli da je to samo zaleđena linija fronta u bratoubilačkom ratu. Rat u Bosni i Hercegovini nikada nije završen.

Danas se vodi putem politike da bi sutra ponovo mogao oružano eskalirati. Bosni je potreban trajan, pravedan i održiv mir. Tzv. Dejtonski mir je suštinski nepravedan, jer je zacementirao rezultate etničkog čišćenja nesrpskog stanovništva Višegrada, Zvornika, Bijeljine, Prijedora, Foče, Srebrenice i mnogih drugih gradova Bosne i Hercegovine.

Tragičnim spletom događaja, Srebrenica danas pripada Republici Srpskoj. Srbija mora jasno osuditi zaposjedanje teritorije istrebljenjem, da bi pokazala da je raskrstila sa ideologijom širenja teritorije, koja je predugo usmjeravala njenu unutrašnju i vanjsku politiku. Srbija zaista nema razloga da podržava Republiku Srpsku, taj ostatak njene nesrećne politike 1990-ih.

Srbija je pokušala da ubije Bosnu i Hercegovinu. Ubijajući Bosnu, Srbija je ubijala i sebe, jer se ekstremizam iz Republike Srpske vraćao kao bumerang ubijajući građansku Srbiju. Nadam se da će Bosanci oprostiti našim potomcima. Takođe se nadam da naši potomci nikada neće oprostiti svojim precima. Neka nam drugi oproste naše ludilo. Mi sami sebi nikada ne smijemo oprostiti. Ubili smo dio svog naroda u Bosni.

Civilizacijske perspektive

Bosna i Hercegovina je otvorena mogućnost našeg zajedničkog života, pravoslavaca, katolika i muslimana istog jezika. Politička ideja Bosne i Hercegovine je načelo suživota naspram plemenske podijeljenosti, verska trpeljivost naspram vjerske isključivosti.

Mnogi građani Bosne i Hercegovine su dospjeli u tužnu situaciju da pod uticajem huškačke propagande prezru svoju domovinu. Poznajem mnoge bosanske Srbe koji preziru Bosnu a obožavaju Srbiju. Oni grdno griješe. Kao pripadnik srpskog naroda, kao Srbin iz Srbije, poručujem mojim sunarodnicima, Srbima iz Bosne – Srbija nije vaša majka, vaša majka je Bosna. Nemojte prezirati zemlju naših otaca. U Bosni naš narod živi već vijekovima. U srednjem vijeku, kada Srbija nije ni postojala, već samo vazalna kneževina Raška, naši preci su u kraljevini Bosni odolijevali raznim moćnicima sa istoka i zapada.

Bosna nikada nije bila u sastavu Srbije, i ukoliko ima pravde, nikada neće ni biti. Najmoćniji srpski srednjevjekovni vladari, kao što su Stefan Nemanja i Dušan Silnik, nisu uspjeli da uključe Bosnu u svoju državu. Veijkovima kasnije, to nije pošlo za rukom ni Slobodanu Miloševiću. Srbija ni ne treba da teži da osvaja i pripaja Bosnu, već treba da bude sa njom u zajednici na ravnopravnim osnovama.

Srbija od Bosne treba da nauči različitost. Za razliku od Srbije, Bosna ima dugu tradiciju multikulturalnosti. Koncept bosanstva počiva na suživotu različitih vjerskih tradicija i ima kapaciteta da integriše ljude različitih etno-religijskih tradicija koji dijele isti geografski prostor. Koncept srpstva, nažalost, nema taj kapacitet, jer počiva na principu vjerske isključivosti. On je isključiv u svojoj biti, ne samo prema drugim narodima, već i prema sunarodnicima koji ne pripadaju pravoslavlju.

Logičan ishod politike isključivosti je istrijebljenje. Nije slučajno što je srpstvo definisao upravo episkop Njegoš u kontekstu istrjebljenja domaćih muslimana (tzv. „istraga poturica“). Ovaj koncept djeluje dezintegrativno čak i po samu Srbiju, onemogućujući joj da postane država svih svojih građana, odnosno moderna politička nacija. Stoga neki kritičari predlažu redefinisanje koncepta srpstva na principu integracije.

Sarajevo često nazivaju balkanskim Jerusalimom, jer se u njegovom centru jedna do druge nalaze islamska, pravoslavna, katolička i jevrejska bogomolja. Beograd se, nažalost, ne može pohvaliti takvim poštovanjem svojih različitih naslijeđa – beogradska sinagoga i džamija su skrivene i getoizirane, beogradski budistički hram, jedan od prvih u Evropi, odavno je zapušten i srušen.

Pejzažom Beograda suvereno dominiraju isključivo pravoslavni hramovi. Beograd se uporno odriče sopstvene prošlosti – od nekadašnjih dvjestotinjak džamija u Beogradu, opstala je samo jedna, a i ona je spaljivana. Izgleda da naš grad još uvijek nije dovoljno zreo da vidno istakne svoje različite tradicije. Da bi izrastao u istinsku metropolu, Beograd mora prihvatiti svoju različitost.

Bosna je srce Balkana. Bosna i Hercegovina je geografsko, jezičko i etničko središte našeg naroda podijeljenog religijom, dok su Hrvatska i Srbija zapadna i istočna periferija. Ukoliko se muslimani, katolici i pravoslavci našeg jezika odluče na suživot u Bosni i Hercegovini, to će se blagotvorno odraziti na sve susjedne države.

Zajednička Bosna i Hercegovina trenutno ne postoji. Varvari još od rata pokušavaju da raskomadaju Bosnu i Hercegovinu na zavađene etno-religijske entitete, predstavljajući politiku aparthejda i segregacije kao nešto poželjno. Od polovine višereligijske države je napravljena vjerski isključiva paradržava Republika Srpska. U ostalim dijelovima je uspostavljena prevlast Bošnjaka ili Hrvata.

Stvarnost je premašila najluđa predviđanja sarajevskih nadrealista, uključujući izmišljanje novih jezika i podjelu djece po nacionalnoj osnovi u vrtićima i školama. Izlaz iz ovakvog stanja treba tražiti u ukidanju ratnih entiteta i okretanju oblasnim autonomijama, nevezanim za nacionalnu pripadnost. Živjela zajednička Bosna i Hercegovina, u čijim će se školama učiti jedan jezik, jer se jedan jezik govori u narodu.

Velika je stvar što Bosna i Hercegovina još uvijek postoji. Kao jedina višenacionalna država na Balkanu, ona je trn u oku svim nacionalistima, posebno nakon raspada naše zajedničke države SFRJ. Neuspjehom Jugoslavije pali smo jedan veliki ispit iz suživota. Za zajednički život nam je preostala još samo Bosna i Hercegovina.

Bosna nam je jedina nada!

(Damjan Pavlica je muzičar i publicista iz južnog Beograda. Frontmen je benda Damjan od Resnika, u kojem svira gitaru i pjeva.)