“Pobedićemo dakle, bez obzira, što se i danas kao nekada protiv Srbije udružuju njeni neprijatelji van zemlje sa ovima u zemlji. Njima poručujemo – da uopšte nismo plašljivi, da u svaku bitku ulazimo sa namerom da je dobijemo. A da bitku za slobodu ovaj narod dobija, to najbolje znaju turski i nemački osvajači. Ovu bitku za Kosovo poveo je narod, ljudi svih nacionalnosti i profesija. Nema bitke na svetu koju narod nije izgubio”.

Ovim riječima, je tog prohladnog subotnjeg poslijepodneva, 19. novembra 1988. godine na “Mitingu svih mitinga” – Mitingu na Ušću, predsjednik predsjedništva Centralnog komiteta Saveza komunista Srbije (CK SK) Slobodan Milošević pred oko 400.000 demonstrativno raspoloženih Srba izjavio.

Nije to bio običan miting, već je to bio vrhunac svih onih događaja prije koji se jednom rječju zovu Antibirokratska revolucija.

Već u proljeće 1987. godine, tačnije 24. aprila 1987 godine na Kosovu je Slobodan Milošević prvi put došao u žižu šire tadašnje jugoslovenske javnosti sa čuvenom rečenicom: “Ne sme niko da vas bije”. Bio je prvi srbijanski političar koji se javno i otvoreno stavio na stranu srpske nezadovoljne manjine na Kosovu. Poslije aprila 1987. godine doći će čuvena Osma sjednica tokom 23. i 24. septembra 1987. godine kada će biti uklonjeni iz partije tadašnji predsjednik Srbije Ivan Stambolić i predsjednik Gradskog komiteta Saveza komunista u Beogradu Dragiša Pavlović.

Poslije famozne Osme sjednice dolazi period takozvane “diferencijacije”, odnosno uklanjanja svih nepodobnih kadrova u Srbiji i dovođenje onih lojalnih Miloševiću dok će širom Srbije, pa i Kosova doći do mitinga istine koji su dio Antibirokratske revolucije ili kako su zvali popularno Trećeg srpskog ustanka.

Tokom cijele 1988. godine širom Srbije po fabričkim krugovima, gradskim ulicama i trgovima, održavani su mitinzi. Traže se smjene pokrajinskih rukovodstava optuženih za iredentizam i autonomaštvo dok se svako onaj, ko se drznuo dirnuti u lik i djelo Slobodana Miloševića proziva neprijateljem naroda itd.

Onda je u novembru 1988. godine, neposredno nakon što je Jogurt revolucijom srušeno pokrajinsko rukovodstvo u Vojvodini, došao i “Miting svih mitinga”. Bilo je to krunisanje vožda i njegovo učvršćivanje na vlasti u Srbiji

Neposredno prije nego što će Milošević govoriti, riječ će uzeti pisac i humorista Milovan Vitezović koji će tada izjaviti onu čuvenu rečenicu: “Ovu 1988. godinu istorija će zapamtiti kao godinu u kojoj nam se dogodio narod”.

I istina (srpski) narod će u zanosu nacionalizma i otriježnjen od navodnog višedecenijskog bunila (bratsva i jedinstva) krenuti putem “Slobe Slobode”.

Brojni povici iz mase poput: “Smole dole” (Jože Smole, slovenski političar), “Slovenija laže”, “Azem Vlasi k.rvin sine, gde ćeš biti ove zime”, “Druže Račan što si tako mračan”, “Evo Slobodana junaka kakvog nije rodila majka”, “Slobo Slobodane samo reci, letećemo kao meci”, dodatno su raspirivali mržnju i netrepeljivost.

Pred masu je izašao Slobodan Milošević i u 20-minutnom govoru najavio neophodne reforme, oštro osuđujući albanski nacionalizam na Kosovu, dok srpski nacionalizam nijednom nije pomenuo. Često je pominjao riječ bitka u govoru.

Govorio je da je svijest se probudila ovog ljeta (misleći na Antibirokratsku revoluciju) “koja će postati materijalna snaga koja će zaustaviti teror na Kosovu”.

“Neka se niko ne čudi što se letos digla na noge cela Srbija zbog Kosova. Kosovo je sam centar njene istorije, njene kulture, njenog pamćenja. Svaki narod ima onu ljubav koja grije njegovo srce. To je Kosovo za Srbiju. Zato će Kosovo ostati u Srbiji”, govorio je Milošević demonstrativno raspoloženoj masi.

Kada se govori o Srbima i Crnogorcima na Kosovu onda se oni prikazuju kao žrtve albanskog terora i iredentizma.

Upečatljive riječi o najavi novih bitaka za Kosovu sa Mitinga na ušću postat će stvarnost za koju godinu nakon što su izgovorene.

Iako je taj miting na Ušću prošao, gotovo nezapaženo u drugim jugoslovenskim republikama, tek se s ove vremenske distance može vidjeti prava razmjera izrečenog na ovom mitingu.

Tri godine kasnije pao je Vukovar i bitke su se vodile sa “neprijateljima van zemlje i u zemlji”. Četiri godine kasnije, već je rat u Bosni uveliko trajao.

Nama danas ostaje podsjećanje šta znači kada jedan političar povede masu u bitke protiv drugih i šta znači nacionalizam kao ideologija, te kakve posljedice može ostaviti iza sebe.

Izvor: radiosarajevo.ba