Jednom je jedan prosjak došao kod pekara:

“Želio bih malo hljeba, molim vas.”

“Kako si samo mudar”, reče pekar, “upravo je hljeb ono što ti treba. I došao si u pravu pekaru.”

Pekar je izvadio knjigu-kuhar iz ladice i počeo prosjaku govoriti o hljebu. Govorio je o brašnu i ječmu, pšenici i mekinjama. Pekarovo znanje začudilo je i sâmog pekara. Kada je podigao glavu, začudio se – nakon prvoga traga veselja na licu, prosjek se više nije smiješio:

“Samo bih želio hleba.”

“Ah, ah”, ponovo reče pekar, “stvarno si mudar. Pođi za mnom, pokazat ću ti ovu pekaru.”

Vodio ga je kroz mnoge hodnike, izvlačio posude iz raznih soba, gdje se spremalo tijesto, i plehove, na kojima se hljeb pekao. Svaka posuda bila je velika, svaki pleh izglačan do perfekcije.

“Niko nema ovakav kapacitet. Imamo hljeba za svačiji ukus. Ali, najbolji dio tek slijedi.”

Pekar izgovori te riječi otvarajući impozantna staklena vrata.

“Ovo je naša soba za inspiraciju.”

Pekar je “osjećao” da je na prosjaka ostavio jak dojam. Zakoračili su u sobu koju okruživaše stakleni prozori.

Prosjak nije ništa govorio. Pekar je “razumjeo” njegovu šutnju. Zagrlivši ga, kao da se dugo znaju, kao da su braća, reče mu:

“I mene ovo oduševljava, kao i tebe.”

Pekar stade na sredinu sobe, ogrnu se posebnom keceljom, i namjesti svoju najdražu pozu. Ta poza značila je da želi reći nešto krupno.

“Ljudi, udaljeni stotinama kilometara, i hiljadama,  dolaze do mene, da čuju šta ću im reći. Jednom sedmično, moji radnici okupe se oko mene, a ja im čitam recepte iz jedne stare, neprocjenjivo vrijedne, knjige recepata života.”

Prosjak, hud, sjede u prvi red, nemajući izbora.

“Znam šta sada želiš”, reče pekar, “želiš da me čuješ?!”

“Ma”, reče prosjak snebivajući se, “samo bih želio makar malo hljeba.”

“Aa”, odgovori pekar, “kolika je samo tvoja mudrost.” Ponovno zagrli prosjaka i odvede ga u predvorje pekare.

“Ono što ću ti sada reći, veoma je bitno. Vidiš, uz ovu ulicu, i niz ovu ulicu, ima mnogo pekara. Ali budi oprezan – one ne služe pravi hljeb.

Znam jednog, koji stavlja u tijesto dvije kašike soli, umjesto jedne. Drugi, opet, pećnicu zagrijava za čak tri stepena više nego što je uobičajeno. Mogu oni to zvati hljebom” , upozori ga pekar na kraju, “ali to nije pravi hljeb.”

Prosjak se, tužan i slomljen, okrenu i krenu ulicom.

“Ali, zar ne želiš hljeba?”, upita pekar.

Prosjak se zaustavi, pogleda ga, i bezvoljno sleže ramenima:

“Ma, izgubio sam apetit.”

“E, šteta”, reče pekar, “čini se da ljudi jednostavno više nisu željni pravoga hljeba.”