U stara vremena jedan je čovjek imao više sinova.  Svi su bili dobri i lijepo odgojeni, samo je jedan bio drukčiji. Gdje god je bilo kakvog belaja tu je bio on. Ljudi su se zbog toga često žalili njegovom ocu ali dječak je uvijek okrivljivao druge i nikada nije dao reći da je on bilo šta pogriješio.

Jednog dana, dok su se on  i njegov babo vraćali iz mekteba, babo ga upita:

„Sine, zašto praviš probleme majci, sebi, meni i svima oko sebe? Zašto si gurnuo Adema na tintu? Upropastio si mu i odjeću i knjige!

“Ali babo, rekao je on, „nisam ga ja gurnuo, nego je sam pao na tintu“

Ali sine, rekao mu je otac, kako da padne sam i to preko stolice na leđa, kad su te sva djeca vidjela da si ga ti gurnuo!? Zašto mu se nisi barem izvinuo?“

Sin i dalje ostade pri svojoj tvrdnji  da se Adem sam okliznuo i da on nem razloga izvinjavati se bilo kome za bilo šta.  To što su svi drugi vidjeli znak je da više vole Adema nego njega.

Kada vidje babo koliko je njegovo dijete ustrajno u tome, ljutito reče:

„Čini se, sine, da od tebe nikada neće biti čovjeka!“

Očeve riječi mu teško padoše i on istog trena odluči pobjeći od kuće. Što odluči, to i učini. Iste noći, čim su babo i majka zaspali, izvuče se i pobježe u svijet. Džaba su ga babo i majka tražili danima,  sedmicama i godinama,  nikada više o njemu  ne čuše ništa.

Sin se međutim dobro snašao i odmah prijavio u carsku vojsku. Vremenom je napredovao u karijeri i nakon nekog vremena dogura čak do titule paše.  Za sve to vrijeme, nikada se ni običnim pismom nije javio svojim roditeljima.  Jedne godine ga zadatak ponovo navede u rodnu zemlju. Tu se sjeti svoje kuće, majke i oca, ali i onih očevih riječi.

„ E, sad ćeš vidjeti šta sam postao“  pomisli, i naredi dvojici čuvara da sjednu na najbrže konje i da odu u to selo, i da mu dovedu tog čovjeka, njegovog babu.

Vojnici bez pogovora odmah uzjahaše najbrže konje i pojuriše da što prije izvrše pašino naređenje. Kad su došli u selo, raspitaše se i zatekoše starog bolesnog čovjeka kako leži na postelji. Nazvaše mu selam i kratko rekoše da mora poći snjima jer je paša poslao po njega. Stari bolesni čovjek ih iznenađeno upita.

„Ama, djeco draga, šta ću ja paši ovako star i bolestan“?

Vojnici samo slegoše ramenima i rekoše:

„Pašino naređenje se ne komentira!“

Tako pođoše. Čim stigoše u logor stadoše pred pašin šator i rekoše bolesnom starcu da sam uđe. Jadni čovjek, vukući nogu za nogom nekako uđe u šator. Tu zateče pašu kako sav gord i ponosan stoji i smijući se govori:

„E moj babo, ti meni reče da ja nikada neću postati čovjek, a pogledaj, ja postao paša!“

Bolesni starac, iscrpljen dugotrajnim jahanjem, ne bi nimalo iznenađen na to, nego samo reče:

„ E moj sine, ja što rekoh, rekoh ali tek sada vidim koliko sa bio u pravu. Ti jesi paša, možda postaneš i vezir, možda čak veliki vezir, ali nisi čovjek niti ćeš ikada biti. Da si imalo čovjek, ne bi dozvolio da ti majka umre od tuge bez znanja šta se sa tobom desilo. Da si imalo čovjek, ti bi došao svome babi na noge, a ne bi mene, jadnog i bolesnog starca tjerao da prejašem toliki put samo da tebe vidim. E moj sine, nikada ti nećeš čovjek biti!“

To reče i pade na zemlju te ispusti dušu….