Lakše nam je kada vjerujemo da Bog ima plan za nas, onda ne možemo reći da je naša krivica kada se desi nešto loše ili da je samo naša zasluga kada se desi nešto dobro, jer je Bog  sve isplanirao i samo čekaš vrijeme i onaj pravi trenutak da se taj plan počne ostvarivati. Vjerujem u Boga, vjerujem da nam Bog kroji sudbinu, ali mi smo sposobni da bar u neku ruku utičemo na tu sudbinu.

Onaj ko je htio i mogao da bježi, pobjegao je, ko nije, ostao je da brani svoju domovinu, zbog čega mnogi žale u sadašnjosti, a žaliti će i u budućnosti, jer se problemi samo gomilaju, znam samo da bi svako bar jednom ponovio sljedeću rečenicu: ” …ja sam ovo branio a vidi kako mi vraćaju”. Svi oni koji sjede za foteljama sigurno nisu uticali a ni branili svoju domovinu, danas je uništavaju svojom sebičnošću, pohlepom i jadnim izrazom lica koji dovoljno govori o njihovoj pismenosti i časti. Jadni su, uvijek sam gledala njihove fotografije, ne znam zašto, ali sam se tješila da će možda jednog dana jednostavno samo svi nestati, da će nestati s ove planete poput mnogih vrsta životinja, jer se i oni mogu lako uvrstati u tu skupinu živih bića. Ne volim gledati vijesti, nema potrebe da više gledam te izraze lica, sa duboko urezanim borama, popucalim kapilarima i podočnjacima kao da nisu čuli za ‘san’, a vjerujem da i nisu, jer ko bi mogao spavati a da je svjestan toga da živi na tuđim leđima. Možda su nekada i znali kakav je osjećaj prespavati čitavu noć a da te grižnja savjesti ne podsjeća na sve ono što radiš ljudima koji su te i stavili na tu poziciju, a sad, pa eto.. i pas se nakon tri-četiri dana na lancu, navikne nositi lanac, isto kao i naši ‘foteljaši’, samo je bilo bitno da se čovjek navikne na te stvari, a onda..onda će biti sretan. Kada je novčanik deblji-odmah je i čovjek sretniji. Ja nikada nisam mogla i  neću moći shvatiti ljudsku snagu, tu snagu da zatvori oči, srce i dušu pred nekim kome je više potrebno nego njemu, pred nekim  ko kleči, moli i plače za bar jedan običan dan u životu, koji će provesti sa svojoj porodicom u miru i skladu, ne razmišljajući o problemima koje donosi novi dan.
NE! ‘Foteljašima’ treba novac, oni to čisto pošteno zarađuju, kao i ostalih 20 članova njihove porodice koji su nekim slučajem dobili posao baš u ‘blizini’ dragog prijatelja, oca, muža i brata.

Kakav samo um treba imati za takve stvari.. shvatite, njima je teško, oni naporno rade, njima i treba plata 10x veća od obične plate običnog stanovnika, zahvaljujući kome i prima toliku platu. Ironija u tome svemu jeste,  što su ljudi sposobni da zaboravljaju šta su drugi uradili za njih, jednostavno je: Zašto bih ja trebao biti zahvalan za ovo sve, ili, zašto bih u bilo kakvom smislu trebao uopšte osjećati potrebu za tim? Ko su oni? Masa, obična masa, a ja-ja vladam tom masom.
Pored svega navedenog, ne treba zaboraviti da su i oni ljudi, baš kao i mi, i da čak i oni imaju određene potrebe kao što je obavezno uzimanje ‘godišnjeg odmora’ . Kod običnih ljudi se to svede na dvije do tri sedmice godišnjeg odmora, ali, eto, oni i nisu tako obični, pa mogu slobodno odmarati dva do tri mjeseca, ako ih slučajno kakva vanredna sjednica na prekine, ali ni tada nema potrebe da se pojave, jer kao da koga zanima što neko nema jedinstveni matični broj?
Pored ‘godišnjeg odmora’,i mi imamo potrebu da mijenjamo nekad namještaj, haljine, pa i auto. Oni to mogu raditi kada god žele, jer svakako oni kroje zakone, i mogu uzeti auto kakvo god žele ili kuću za čije se porijeklo novca, na osnovu kojeg su sebi priuštili takav udoban dom, ne zna. Treba obavezno obnavljati konstantno vozni park, zamislite samo sebe u situaciji da vozite auto vrijedno 100.000 KM čitave dvije-tri godine? Ne može to tako, samo iz tog razloga nećemo dijeliti dječiji doplatak dva-tri mjeseca, svakako kakve im koristi od 20 KM po djetetu, ili je bolje da malo kasnimo sa isplatom penzija, svakako su i na to navikli.

Nikada nisam zatvarala oči pred problemima, pred onim što je loše i ne želim da zatvaram!
Čovjek može uticati na svoju sudbinu, koliko-toliko, treba samo krenuti korak po korak, a ne očekivati da se svi problemi ovog svijeta riješe u jednom danu,samo..ne treba gubiti nadu i volju, uvijek treba držati oči otvorenima, jer to zaslužujemo, ako ne zbog drugih, onda bar zbog sebe.

Lakše nam je kada vjerujemo da Bog ima plan za nas, onda ne možemo reći da je naša krivica kada se desi nešto loše ili da je samo naša zasluga kada se desi nešto dobro, jer je Bog  sve isplanirao…

Aldina Subašić