Sastojci za pripravak lijeka protiv kuge: nabavite leš crvenokosog čovjeka, cijeli, svježi, bez mrlja, oko dvadeset i četiri godina starosti, usmrćen nasilno, izložen mjesečevim zrakama jedan dan i jednu noć, ali tijekom vedrog neba. Potom izrežite mišično meso čovjeka i pospite prahom smole s malo aloe vere, umočite u vodu i učinite mekim, objesite komade na vrlo suho i zatamnjeno mjesto dok se ne osuše. Poslije toga izgledat će kao osušeno meso, bez smrada. Apotekar ga treba politi i pomiješati s ekstraktom vina ili cvijeća kako bi dobio crvenu tinkturu.

Licemjerni Europljani

Ako mislite da čitate ulomak iz romana strave i užasa, varate se. Navedeni recept za lijek protiv kuge zabilježio je sredinom sedamnaestog stoljeća ugledni britanski farmaceut Sir Theodore Turquet de Mayern . Mayernov recept jedan je od brojnih dokumenata koje je britanski povjesničar profesor Richard Sugg sakupio u svojoj novoj knjizi “Mumije, kanibali i vampiri” koja će se na policama britanskih knjižara naći krajem mjeseca.
“Postoje dijelovi povijesti koji su, namjerno ili nenamjerno, zaboravljeni ili zanemareni”, u razgovoru za Jutarnji list navodi autor, inače redoviti profesor na britanskom sveučilištu Durham. Među zaboravljenim dijelovima povijesti je i senzacionalno otkriće da su Europljani bili kanibali.

“Postoje brojni dokumenti koji dokazuju da su Britanci i ostali Europljani, ne baš toliko davno, koristili dijelove ljudskog tijela za medicinske pripravke. Radi se o takozvanom medicinskom kanibalizmu”, navodi Sugg.

U uvodu svoje knjige objašnjava: “Tijekom više od 200 godina, u ranom razdoblju moderne Europe, bogati i siromašni, obrazovani i nepismeni, svi su sudjelovali u kanibalizmu na manje-više rutinskoj bazi.”

Iako je kanibalizam u medicinske svrhe bio raširen i u ranom srednjem vijeku, Sugg ističe ironičan podatak da je svoj vrhunac dosegao u isto vrijeme kada je Kolumbo otkrio Novi svijet, a europski se kršćani zgražali nad običajima kanibala, barbara s američkog kontinenta.
Od Italije do sjevera

“Postavlja se, dakle, pitanje, tko su bili pravi kanibali. Oni koji nisu imali knjige, oružje ili odjeću, koji su bogoslužili nama nepoznatim bogovima? Ili oni koji su odlučno gutali ljudsko meso, krv i kosti, zarađivali novac na trgovini ljudskim tijelima, osnivali kanibalske laboratorije i naplaćivali carinu na leševe”, pita se Sugg.

Jedno je sigurno, tvrdi: kanibalizam ovakve vrste je postojao i bio je vrlo raširen u gotovo svim dijelovima Europe, a posebno u Engleskoj, Njemačkoj, Italiji, Austriji, Francuskoj i skandinavskim zemljama.

“Korištenje dijelova ljudskog tijela bilo je dijelom života svih društvenih klasa, iako su postojale određene razlike. Pripadnici bogatijih društvenih slojeva su, na primjer, koristili neke sofisticiranije, egzotičnije oblike tadašnje medicine, na primjer egipatske mumije. Tako nešto si siromašni ljudi nisu mogli priuštiti pa su se morali zadovoljiti jednostavnijim oblicima ljekovitih pripravaka, primjerice svježom ljudskom krvi ili mahovinom nastalom na lubanji”, dodaje.

Oni nižeg imovinskog statusa potplaćivali su grobare kako bi im nabavili lubanje. “Groblja nisu bila siguna mjesta”, tvrdi Sugg. Bogataši bi, pak, odlazili u ljekarne ili imali svoje osobne farmaceute koji bi pripremali pripravke od “provjereno svježih leševa”.

Koliko je upotreba dijelova ljudskog tijela bila raširena, dokazuje činjenica da su ljudski leševi bili važna trgovinska roba, o čemu svjedoče brojni dokumenti koji pokazuju velike narudžbe i isporuke leševa iz Irske.
Podvaljeni sirotani

Isto tako, pravi je problem bila podvala – neki su tvrdili da prodaju dijelove mladih, svježih tijela, a zapravo se radilo o tijelima starih prosjaka ili čak životinja. “Recimo to ovako, u vremenu o kojem govorimo nije se postavljalo pitanje treba li jesti ljude, nego koje dijelove ljudskog tijela treba jesti”, navodi Sugg.

Danas se s pravom zgražamo nad opisima kanibalskih lijekova, ali Sugg ističe da su oni bili dijelom tadašnje službene medicine. Jedan od izvora njegovog istraživanja je knjiga Pharmacopeia, nastala u Engleskoj u 17. stoljeću – prva službena enciklopedija za farmaceute koja je nudila niz praktičnih recepata za liječenje čitavog niza tegoba.

Njezin tvorac, ranije spomenuti Sir Theodore Turquet de Mayern koji je bio službeni liječnik najvažnijih predstavnika svoga doba kao što su James I., Charles I., Henry IV. i Oliver Cromwell, naveo je brojne “efikasne” lijekove protiv bolesti kao što su epilepsija, hemofilija ili kuga, a koji uključuju korištenje dijelova ljudskih tijela.