Haman da nam nema druge nego se pomiriti sa činjenicom da ćemo dobar komad života provesti u nekom redu čekajući da nam hladni birokrata (uglavnom nečiji sin, kćerka, snaha ili zet…) udari nekakav muhur ili ti pečat.

Red koji konstantno postoji i neumoljivo traje na mjestu gdje se ovjeravaju zdrastvene knjižice u našoj maloj opštini je čisti fenomen. Nikoga nije briga što u uskom, zagušljivom hodniku do iznemoglosti stoje i čekaju, stariji ljudi, žene sa bolesnom djecom, veliko i malo, onaj kašlje, drugi ima temperaturu a birokrata iza vrata polahko i detaljno udara svoj pečat bez kojeg te neće primiti na liječenje.

Čudo jedno, da ti redovi traju tolike godine i da ih niko od umnih vijećnika ili svemogućih načelnika ne može riječiti.

Demagozi će vam satima pričati zbog čega je to tako i zbog čega su oni nemoćni da to riješe, a bi oni, nije da ne bi, samo da još ovaj put gasamo za njih, jer ti redovi su žilava stvar i nije ih lahko riješiti. Pričet će Vam dva sata i neće reći ništa, objasniti da je voda mokra, nebo plavo, a trava zelena, a Vi ćete zbunjeno klimati glavom…

Mislim, stvarno, šta bi čovjek radio kada dođe u Kalesiju ako u nekom redu ne provede barem sat, dva tri…

Onda sa ovjerenom knjižicom odete do Doma zdravlja gdje suvereno vladaju stranački direktori. Da te Bog dragi sačuva kakvi redovi će Vas sačekati tek na tom mjestu. To su bedemi spram kojih je Turcima bilo lahko osvojiti zidine Konstantinopolja.

I tu će Vam objasniti zbog čega je to tako i zbog čega se ništa pod Bogom milim ne može završiti bez čekanja u redovima.

U pošti, ako Vam slučajno padne na pamet da zatražite pasoš isto će vam sačekati ubitačan red od kojeg se zavrtoglava…

I svi šute, i nikome na pamet ne pada da bi to trebalo olakšati ljudima i da nema potreba da gdje god dođu čekaju.

Vladari naših života, oni u Opštinskim vijećima bore se ko lavovi da zadrže vlastite pozicije i zaposle samo svoju familiju. U istu rečenicu stavljaju i Boga i Šejtana, i psovku i molitvu, kolegice nazivaju kurvama i ljutito nasrču na kolege jer bi da biju sve koji im se smiju; pa ti od tih i takvih očekuj da nešto pozitivno riješe u ovoj maloj opštini, da narodu, jadnom i čemernom, ispaćenom u redovima, barem malo olakšaju život.

Zaleđeni u redovima nisu samo neki drugi, no svi mi, naše majke, sestre, očevi. Danas nas je možda i zaobišlo dugo i mukotrpno čekanje no sutra sigurno neće jer red je kod nas nemoguće zaobići.

U banci, u pošti, u opštini, u bolnici… Podmukli red nas sačekuje gdje god da dođemo. Samo na groblju postoji neki drugi način čekanja i odlaženja na koji mi ne možemo uticati; no da je do ljudi i tu bili golemi redovi i u njima bi redoslijed bio malo drugačiji, sirotinja bi bila naprijed a bogati nikad ne bi ni stali u red, isto kako ih ni danas nema jer ti i takvi svugdje ulaze preko reda.

Žalosno je što ti se i ti sati i sati uludo potrošeni broje u život.

Na našu golemu nesreću ništa se neće promijeniti u skorije vrijeme, jer koliko sutra su opet izbori i opet će nas ti isti turci, lijanovići, sdeaovci, sdepeovci ubjeđivati da je trava zelena, nebo plavo a voda mokra, no smo mi nepismeno i glupo stado ovaca pa to ne vidimo…

E pa kad je tako, a tako je, sretnom nam bilo čekanje u redovima do sudnjeg dana…

Hašim K.