Na živiničkoj stanici Centar, čekajući autobus koji je već otišao,vidjeh  jedan lijep prizor koju ni kao novinar ni kao čovjek nisam mogla ne primijetiti.

Prvo ugledah kako četiri psa trče prema čovjeku koji dolazi s biciklom. Prepadoh se, mislim napast će ga. Ali ono što sam kasnije vidjela mami suze na oči.

Malo stariji gospodin, Omer Sinanović iz Živinica vozeći svoj   bicikl  svako veče oko 19:30 sati donosi hranu i vodu psima lutalicama.

Kaže Omer da već 15 godina hrani psa kojem je dao ime Mrki. Pratio je Mrki Omera  tih 15 godina i na sabah i njegovoj kući i na stanicu kad krene na posao. Međutim, Mrki je ostario, oslijepio i više ne ide do kuće gospodina Sinanovića ali još uvijek ga pozna po glasu. Među njima se rodilo pravo prijateljstvo. Omer nije naputio Mrkog a ni njegove prijatelje. Svako veče im u korpi bicikla donosi hranu i flašu vode koju sipa u kutiju koju također nosi u korpi. Na pitanje zbog čega to radi, vrlo ljubazni gospodin odgovara da su psi bolji od pojedinih insana. “Pogledaj ih kako su pametni i dobri, ne otimaju jedan drugom hranu,već lijepo podijele”-govori Omer.

I uvjerila sam se u to, svaki je jeo na svojoj strani. Nisu lajali na prolaznike, nisu trčali za njima. Oni znaju da njima njihov dobri Omer svaku veče donese hrane i vode, i da neće biti gladni dok je njima njihovog Omera.

Ali, nisu se oni Omeru obradovali samo zbog hrane, nego zbog pažnje i ljubavi koju im donosi. Ta ljubav se jasno mogla vidjeti u  njegovim očima, posebno prema Mrkom. Trčao je Mrki čim je čuo Omerov glas. Nije skakao za gumama bicikla kako bi dohvatio hranu, nego je trčao oko svog prijatelja da ga pomazi. Uživao je dok je Omerova ruka bila na njegovoj glavi. I ostali psi su otišli kod gospodina Sinanovića, kao da su mu se željeli zahvaliti što ih i na ovim visokim temperaturama ne napušta.

I na kraju kad je Omer krenuo svojoj kući, gledali su ga sa puno zahvalnosti. Nisu bili tužni jer znaju da će im doći ponovo sutra, i ponovo sutra,jer je tako radio posljednju deceniju i po.

Poslije Omerove priče nije mi bilo žao što zakasnih na autobus, jer mislim da njegova ljubav prema psima i ono što za njih radi ne može nikoga ostaviti ravnodušnim.

Bit ću slobodna i reći da Omer vraća vjeru u ljude.