Nisam dugo pisao jer nisam imao razloga. A ni vremena. Ništa me nije potaknulo da se posvetim tastaturi i monitoru više od dvadesetak minuta ali jedna je stvar koja me itekako kopka, koja me potaknula da napišem ovaj tekst, ali nije sve nužno vezano za taj događaj koji pruži svakome unutrašnji nemir dok gleda reportažu o tome ili čita novinski članak, jeste skorašnje dešavanje oko samoubistva dječaka čije ime neću spominjati zarad sticanja nekog kredibiliteta ili popularnosti samog teksta, ali svjesni smo mi šta se desilo – svjesni i pokušavamo se boriti.

Ili se nismo nikada ni borili. Nisu kriva djeca, nisu krive škole niti sistemi jer vlastite krivce možemo pronaći samo u ogledalima. Zašto? E pa eto tako, jer, još dijelimo – dijelimo osobe i ljude, svrstavamo ih u grupe siromašnih ili bogatih, oni koji imaju puno lajkova na fejsbuku ili koji ih nemaju, oni koji su popularni ili nisu ili koji potiču iz mješovitih brakova. Svojstveno nam je to također da svrstavamo ljude po prezimena, po imenima, po prošlosti i po njihovim hobijima, po izgledu i boji kože. Ne bih se usudio da okrivim za to naš mentalitet jer bi to bioprevelik zalogaj ili da ga usporedim sa mentalnim sklopom nekog naroda iz evropske metropole.

Ne bih se usudio da okrivim ikoga jer upirući prst u potencijalnog krivca, ostala četiri bih uperio u sebe i u sve nas. Ja upirem prst u ogledalo, a i vi bi ste trebali jer djeca koja rastu pored nas, rastuugledavajući se na starije pa se onda čudimo zašto su djeci uzori djevojke sumnjivih morala, istrošene pjevačice i kriminalci.

Kriteriji za postizanje opšte prihvaćenosti i idealnosti su često previsoki ali te iskrivljene moralne vrijednosti odredila je današnja generacija i često se kao rezultat toga pojavljuje vlastito nezadovoljstvo u nama i deprimiranost i potištenost. Sitnice nam više ne ispunjavaju dan, zahvalnost smo sveli na minimum i nastavljamo dijeliti. A to je očigledno pogrešno, mada nisam možda kompetentan da govorim po kojim načelima živjeti, ali zašto ne dijelimo po tome kakav je ko čovjek? I opet bi to bila subjektivna podjela, ali vjerovatno jedini zdrav način da odlučimo s kim se družiti, koga voljeti i podržavati, a koga jednostavno držati po strani i osim toga, zašto uopšte dijeliti? Zar nismo svi isti? I jesmo. Budi zadovoljan, budi razborit i ne okreći glavu od nepravde.

Ne dozvoli da te zadovolje jeftini izlasci, poroci i već odslušane priče i izbaci materijalizam iz sebe. Ovo je jedan život koji imaš i to je jedino tijelo u kojem ćeš živjeti i ne izvinjavaj se nekom jer si ”smeće”. Zašto si ”smeće”? Jer nisi dovoljno dobar? Ko je donio tu presudu? Izaberi zlatnu sredinu, nemoj biti najgori a niti najbolji i to je zadovoljstvo u kojem ćeš pronaći i želju i volju da takve učiniš drugima. Nasmijavaj druge, druži se, sebe voli i poštuj, opraštaj … jer čovjek je ono što čini, onakav kakve su mu misli. Smiješ li ti naglas reći šta činiš i o čemu misliš, a da se ne postidiš?

Hazim Hadžić