Svake godine u ovo doba cijela Bosna, na užas mjesnih hodža, miriše na kominu šljive iz velikih plastičnih kaca i topli destilat iz kotlova natkrivenih maskirnim šatorskim krilima. Sve što su islamski učitelji radili godinu dana, sve hutbe i fetve, svi ezani i hadisi, svi Saffovi uvodnici, sva dvadeset četiri broja Preporoda i svih trideset dana ramazanskog farza, sve se hodžama raspadne s prvim danima jeseni, kad im se džematlije u petak potrpaju u stare golfove dizelaše, da na ledini pred nečijom vikendicom raspoređuju drva – malo pod ražanj s jagnjetom, malo pod rakijski kotao. Postoji popularna teorija o tome, o rakiji koja je spasila “bosanski islam”. Sve su, kažu, Bošnjaci otrpjeli i izdurali, pristali su vratiti se u džamije, i klanjati ako treba svih pet puta dnevno, i na hadž u Saudiju su pristali, odrekli su se i psovke, i Djeda Mraza, i rock n rolla, i pršuta i svinjetine, brade će ako treba pustiti i pantale skratiti, žene ogrnuti u čaršafe, na sve je Bošnjak spreman otkrivši ponovo islam, i svega se on spreman odreći osim – šljivovice.

Ovo su rečenice kolumniste Borisa Dežulovića, objavljene u Oslobođenju (Sekularna maksuzija, 06.10.2011.), s kojim on skicira ili potretira alkoholiziranu bošnjačku naciju. Odveć je bjelodano da njegova sondažna analiza zadire mnogo dublje negoli je to skica same nacije. On portretira i stanje vjerske zajednice, tretira njenu bazu, njen fundament – običnog vjernika, džematliju. Po Dežulovićevom viđenju, i njegovoj neobjektivnoj generalizaciji, tu je riječ o sve samom munafiku do munafika, o alkosu do alkosa, o pjâni do pjâne itd. Previše je generalizacije, pa neka je i od Borisa Dežulovića, koji je prevazišao i samog sebe. Iskoristit ću onu poznatu rečenicu: Boris Dežulović ne poznaje bosanski džemat! Njegova generalizacija nikako nije odraz stanja zajednice, pa i nacije. Npr., pijana nacija se ne bi mogla odbraniti od tako stravične agresije. Jesmo bili opijeni, ali nismo bili pijani. A zajednica vjernika je daleko od takvih opisa koje Dežulović podmeće kao zamku čitateljima Oslobođenja. Vi ste svi takvi i tačka – što je, naravno, van svake pameti.

Ali, s druge strane, u državi koja je recentno upozorena od strane izvjesnih evropskih analiza na visok procenat alkoholizma, mjesta za sumnju, prije svega, zabrinutosti itekako ima. Tako bih se u izvjesnom smislu mogao i složiti s ovim rečenicama Borisa Dežulovića, koje je napisao u svojoj posljednjoj kolumni; dakle, samo djelimično. A propos, izbjeći ću stereotip oni su onakvi, ne, mi smo ovakvi, ali ste vi takvi, pa ću potkrijepiti njegovu tvrdnju sa svoja dva primjera, a nakanu mu i cinizam na stranu. Helem.

Prvi primjer: Bio je u Tešnju momak u godinama, Ahmo se zvao, koji je imao svoj ustaljeni rakijsko-kafanski obrazac života. Njegov moto je bio: prvo kafanu podmiriti, njega napojiti, pa onda tek sve ostalo. Jedno jutro kad se probudio, izrazito mahmuran, majka, s kojom je živio, nije htjela da priča s njim niti ga je ikako zarezivala. U mahmurnoj glavi skupio je trunku sabranosti i pitao je majku zašto takvo ponašanje, a mati mu ljutito odbrusi: Kako te nije stid više? Sve što zaradiš u kafani potrošiš, na rakiju i opijanje, pogledaj se na šta ličiš, vidi gdje su tvoji drugovi, svi se poženili, kuće napravili, djecu izrodili, samo ti… pogledaj se… pijanice, alkoholičaru, rakijašu… guram jastuke u prozore, puše, a ti sve popi… sram te bilo… No, Ahmo je prekinuo majku i čvrsto joj obećao da više neće piti i da će biti bolji čovjek. Da bi je uvjerio u svoju odlučnost, tražio je da mu iz sobe donese Mushaf (Kur'an, pojašnjenje za Borisa Dežulovića, budući da u svom analitičkom pametovanju zna takve gafove izvaliti prosto ne poznavajući vjersku terminologiju) zamotan u mahramu da stavi svoju ruku na njega, pa da se zakune i majci obeća da je s takvim životom gotovo. Zauvijek! Majka je otišla u sobu, malo se zadržala i donijela knjigu zamotanu u mahramu. Ahmo je stavio ruku na mahramu i zakleo se. Život je krenuo dalje. Međutim, jednu noć nije mogao odoljeti iskušenju, a da ne svrati u kafanu samo da vidi kakva je situacija. (O, kako je šejtan inteligentna i lukava varalica!) Neće piti, obećao je, već će sok, kafu popiti i pravac kući. Ali, ne lezi vraže. Kad je ušao, odmah su ga sjatili pajdaši i nagovorili da popije jednu. Dobro, ali samo jednu. A jedna, k'o ni jedna. I tako otčepio Ahmo, k'o nikad, zasvinjio, da prostite (pravi izraz za takvo stanje)! Nekad u gluha doba doteturao do kuće, ali ne smije ući, sad ga strah Boga, a stid matere, sjeo pod prozor i počeo plakati. Mati ga čula, otvorila prozor i pitala zašto ne uđe: A, kako ću ući, strah me sada Boga, majko, zakleo sam se s rukom na Mushafu!? Uđi, sine, majka će, znala sam ja da si ti ahmak nad ahmacima, ja sam tebi čitanku zamotala! Naravoučenije: Šta ljudi misle, da je za tako opasnu ovisnost, koja je naravno u progresu, kao i svaka, dovoljno ruku na Mushaf staviti, kao zakleti se i Bog te veselio!

Drugi primjer: Imam čudnog komšiju, starijeg čovjeka, njegova jedina i najveća nesreća je to što je notorni alkoholičar. On ritualno pije alkohol, svakoga dana u tri termina, ujutro, iza podne i navečer. (A ovoga ljeta i jeseni bilo ga je i previše. Molio sam Boga za kišu, za zahlađenje, da ga ne gledam više, i sve dok je on takav bio napolju – nije bilo kiše!) Taj se ritual odvija za stolom, uz kuću, a ispod terase. Sve je to odmah uz ulicu i svaki dan taj prizor vidim i svjedočim. Već godinama. Prije pet, šest godina u kulminaciji alkoholnog bijesa fiknuo je ručnu bombu ispred kuće. Sreća, bilo je kasno, nikog nije bilo na ulici, ali je bilo polupanih stakala na komšijskim kućama. Neovisno od bombe (u zadnje vrijeme ih ne baca, jer ih jednostavno nema, nestalo mu! Allahselamet!), ima trenutaka kada bih najradije cijeli taj prizor spakovao u zavežljaj: i njega, i njegovo povremeno društvo (uglavnom je sam), i sto, i karirani stolnjak, i brlju na njemu, i stolice, i to mjesto ispod terase, i sve bi to predao Maliku (Vratar, Čuvar džehennema, pojašnjenje za Borisa Dežulovića): Čuvaru, evo, izvoli!

Ali, ne, on već doživljava neviđenu kaznu u alkoholiziranom životu. Prezren starac, socijalac, bijeda i kmica, ostavljen od svojih najbližih, djece, unučadi, rodbine, komšija, broji svoje posljednje dane sa brljom u ruci, sam za stolom, sam u životu. Svi ga pljuju i svi ga saželijevaju. A on hud ne može vani! I Ahmi je kazna kafana, on to (ne) zna. Isto kao što (ne) zna (ni) Boris Dežulović da alkoholizam među mladim ljudima, pa i među srednjoškolcima, nema prevelike veze sa fetvama i ezanima, već sa državom i njenim zakonima, državom koja je, između ostalog, dopustila da dijete može ući u prodavnicu i kupiti alkohol: Sine, daj pare i gdje ti je kesa!? (Selam alejk, može l’ šest pivi, babo me šalje – lokalna je zezancija u Krajini) Naravno, drugo je pitanje to što je država krivac za takav očaj pa se ljudi, koji nisu u vjeri, odaju alkoholizmu.

Do takvih ljudi, nažalost, ne dopiru riječi i savjeti vjere. Oni su odsutni. A da paradoks bude veći, slušao sam na državnoj televiziji (BHT) uvaženog sarajevskog kardiologa prof. dr. Emira Solakovića kako savjetuje svakodnevnu konzumaciju alkohola do pola litra (vina, ali nevažno je čega), jer tobože postoji studija koja kaže da duže živi onaj koji redovno konzumira određenu dozu alkohola od onoga koji nikako i nikada ne pije.

Da nije tužno, bilo bi smiješno. Naveo sam samo dva primjera gdje je alkohol referenca socijalnog zla i štete, ne podsjećajući na rasturene porodice, isprebijane žene, unesrećenu i gladnu djecu sve zbog alkohola, a, koliko se sjećam, doktori nas uče da je alkohol jedan od glavnih uzroka i kancerogenih oboljenja i ciroze jetre, prije svega. Život nas, zapravo, tome uči.

Isto tako, znam mnoge, koji zbog alkohola, u relativnoj mladosti mirišu ljubičice odozdo, kao što bi rekao A. Sidran. Od vjere, oni su imali samo dženazu. I to svoju, Borise Dežuloviću.

Autor: Muhamed Velić