Nakon što smo na našem portalu prije nešto više od mjesec dana objavili pozitivno iskustvo apsolventa RGGF-a u Tuzli smjer Građevinarstvo Hamze Zejnilagića (23) koji je preko organizacije IAESTE otputovao na plaćenu praksu u Dubajiu. Javio nam se iz dalekog Gabona njegov nešto stariji kolega Nedim Jukan. Njega je priča Hamze potakla da sa čitateljima portala Tuzlanski.ba podijeli svoje bogato iskustvo i životni put koji ga je odveo daleko od Bosne i Hercegovine.Drago mi je što mogu ponekad pročitati kako naši studenti i uopšte Tuzlaci i ostali Bosanci i Hercegovci uspiju svojim trudom i radom ostvariti svoje snove, tako što dobijaju poslove o kojima su maštali. I ja sam jedan od tih, i eto igrom slučaja i ja sam bio student RGGF-a kao i ovaj momak u Dubajiu. Prilično sam siguran da sam jedini student sa RGGF-a koji je u zadnjih 15 godina dobio posao u jednoj Francuskoj naftnoj servisnoj kompaniji, gdje radim zadnjih 10 godina, baš ono sto sam učio na fakultetu i o čemu sam sanjao.

Obišao sam skoro pola Afrike, dobar dio Evrope, radio na svim vrstama naftnih platformi, od Crnog i Sredozemnog mora do Atlantika u centralnoj zapadnoj Africi, Libiju sam prošao uzduz i poprijeko, radio sa ljudima iz svih krajeva svijeta, od Perua i Venecuele do Južne Koreje. Radio za klijente kao što su Shell, Total, Eni (Agip), Repsol…. Na fakultetu nisam naučio samo struku već zahvaljujući profesorima kao što je prof. Enver Mandžić, naučio sam i kako se boriti za posao. Ono što bih htio kazati je da po završetku fakulteta nisam čekao da me neko uzme za ruku i odvede na posao, već sam sjeo i na internetu tražio sebi posao koji sam želio raditi i dobio ga.

Volio bih da što više mladih iz BiH bude inspirisano pričama o uspjesima naših ljudi u svijetu. Ima dosta momaka i djevojaka koji rade za strane firme, a i dalje žive u Bosni i Hercegovini ne napuštaju je zauvijek. Oni zapravo naprave da poslovi dolaze njima. Naravno potrebno je uložiti dosta truda ali se na kraju sve to isplati, kazao je čitatelj portala Nedim Jukan za Tuzlanski.ba u mailu koji nam je poslao iz dalekog Gabona. A ovo je njegova životna priča i životni put koji ga je trbuhom za kruhom odveo daleko od kuće.Pred sami kraj studija na RGGF-u u Tuzli uspio sam ući u program za razmjenu studenata za Jugoistočnu Evropu CEPUS, uspio dobiti stipendije za 3 semestra na Univerzitetu za Prirodne nauke u Salzburgu (Austrija). I to mi je bilo prvi puta da idem van BiH. Međutim u Austriji poslije isteka ovih stipendija ostao sam još godinu dana, finansirajući se tako što sam radio na nekoliko projekata sa profesorom i radeći na crno u jednom restoranu. Tokom mog boravka u Salzburgu upoznao sam mnoge prijatelje iz raznih zemalja i naravno najviše austrijanca. Plan je bio da diplomiram u Salzburgu i da tamo tražim posao, međutim sudbina je htjela drugačije. U Salzburgu sam pripremio diplomski rad i ipak odlučio da se vratim u Tuzlu i diplomiram na svom matičnom fakultetu. Malo poslije toga sam dobio posao u Sarajevu na Institutu za Geotehniku i Fundiranje, gdje sam ostao godinu dana radeći za platu koja mi nije mogla trajati ni pola mjeseca, ali zahvaljujući moralnoj i materijalnoj podršci roditelja i braće izgurao sam to godinu dana. Poslije sam prešo u jednu konsalting firmu gdje je bila bolja plata, ali se i sa takvom platom nisam mogao planirati nekakvu budućnost.

U jednom trenutku sam jednostavno donio odluku da ako želim imati bolji i kvalitetniji život moram učiniti nešto po tom pitanju, jer niko drugi mi nemože pomoći osim mene samog. Tako sam sjeo za računar i počeo tražiti naftne servisne kompanije kojoj bi mogao poslati svoj CV. Dok sam studirao imao sam predmet Duboko bušenje kod profesora Hadžihrustića koji je proveo preko 25. godina radeći na naftnim bušotinama u raznim zemljama, i uvijek su mi bile zanimljive njegove priče i predavanja.Tako sam došao do francuske Geoservices firme koji su održavali intervjue u Beogradu na njihovom RGF-u. Poslao sam CV i poslije par dana dobio sam poziv iz Beograda od gospodina koji je organizovao održavanje intervjua za kandidate. Testirao je znanje mog engleskog i poslao mi zvaničnu pozivnicu na intervju. Nakon 2 sedmice otišao sam na intervju gdje je bilo nas 60 kandidata i sve je trajalo 2 dana. Sedmicu dana poslije toga dobio sam poziv iz Pariza i obavijestili me da sam dobio posao. Posao je dobilo nas 18 od ukupno 60 kandidata. Plan je bio da poslije 2 sedmice idem na prvu obuku za posao i potpisivanje ugovora u Dundee, Škotska, jer nam je tamo bio jedan od trening centara.

Međutim već sutradan su me pozvali iz Dundee-ja i pitali da li mogu biti kod njih za 4 dana, jer se upraznilo jedno mjesto na obuci. 2006-te godine je to za mene bilo kao da idem na Mjesec, kako za 3 dana da dobijem vizu za Veliku Britaniju i avionsku kartu, kad znam da su se vize za Njemačku i Austriju čekale i po mjesec dana. Dobio sam iz kompanije pozivno pismo i samo su mi rekli da idem ujutro u Britansku ambasadu i da im predam taj papir i svoj pasoš.Kako su mi rekli tako sam i uradio. Gospodin u ambasadi mi reče da dođem poslijepodne. Kada sam se vratio u ambasadu, dali su mi pasoš sa Britanskom vizom na 6 mjeseci. Ni sam, a ni kolege na polsu u trenutnoj firmi nismo mogli vjerovati da se viza moze završiti ovako jednostavno za jedan dan. Isti dan poslijepodne su mi poslali i avionsku kartu. Tako sam se eto u 4 dana našao u avionu za Aberdeen gdje me je čekao vozač da me vozi za Dundee. Sve se dešavalo tako brzo da mislio kako da sanjam sve to.

Nakon što su prošle 3 sedmice obuke i potpisivanje ugovora, poslali su me kući na odmor i rekli mi da se mailom javim bazi u Tripoliju (Libija), pa će oni odlučiti gdje ću raditi u Sjevernoj Africi. Poslije 2 sedmice sam se našao u Tirpoliju. U Libji sam ostao 5 godina radeći uglavnom na naftnim bušotinama u libijskoj Sahari. To je bilo jedno pozitivno iskustvo koje je teško opisati riječima. Pet dana prije nego će početi rat u Libiji ja sam stigao kući na redovan odmor.Nekoliko mojih kolega je ostalo u pustinji još neke 2 sedmice. Nisu smjeli krenuti autima prema Tripoliju bojeći se otmica i ubistava. Već je bilo slučajeva da je grupa momaka naoružani automatskim puškama došla na bušotinu i od glavnog šefa bušotine tražili su ključeve od terenskih vozila. Sreća da niko nije bio povrijeđe u tom slučaju, jer su samo htjeli vozila. P

oslije Libije sam prebačen u distrikt Zapadne Centralne Afrike, tačnije u Ganu, gdje sam proveo skoro 2 godine. Odatle sam išao raditi u Obalu Slonovače i Togo. Poslije sam prebačen u Congo, pa onda Gabon, Benini i na kraju sam većinu ove godine proveo u Crnom moru nedaleko od Istanbula. Sad sam opet u Gabonu. Koja će biti naredna destinacija…vidjećemo. Čitajuci sve ovo možda ste pomislili da se ovdje samo radi da nema slobodnog vremena nikako. Međutim naše radno virijeme na naftnoj bušitini, platformi, brodu za bušenje je 12 sati, ali se radi 4 sedmice i onda se ide 4 sedmice kući na odmor i sve tako. Ispada da svaki drugi mjesec imam godišnji odmor. Sve putne troškove, transport do aerodroma, avionska karta, hrana itd. snosi kompanija za koji radimo.

Između svega ovoga često sam imao dodatne edukacije, jer politika firme je da se napreduje u poslu i da se penjemo na višu funkciju, tako da na naše mjesto dolaze neki drugi. Svaka edukacija je trajala najmanje 2-3 sedmice, a trening centri su nam bili u Tunisu, Parizu, Houston-u, Dubajiu. Tako sam 4 puta bio u Tunisu po 3 sedmice, a u Parizu sam u zadnje 4 godine bio nekih 5-6 puta.Do sad nisam imao sreće da odem u Houston i Dubaji. Kada podvučem liniju poslije svih ovih 10 godina rada u firmi Geoservices, koja se od ove godine i zvanično zove Schlumberger, jer jer nas je kupila veća servisna naftna kompanija, prošao sam kroz mnoge zemlje i gradove, upoznao veoma različite tradicije, ljude i običaje. Nagledao sam od sjaja Pariza do sirotinje Port-Gentil-a, Gabon. Stekao sma mnoge prijatelje od Perua, Venecuele, Kolumbije do Filipina i Južne Koreje, od Švedske i Norveške do Južno Afričke Republike. Imam jedno životno iskustvo koje se ne može izmjeriti nikakvim parama, pa s toga mogu reći da sam veoma bogat čovjek.

Imati prijatelje različitih nacija, vjera, tradicija, mentaliteta i sa svima se savršeno razumjeti je neizmjerno bogatstvo. Danas često puta među svršenim studentima čujem priče kako se država nije pobrinula da bi se oni zaposlili, istina je da u našoj državi mnogo toga ne funkcioniše kako bi trebalo. Ali isto tako upoznao sam dosta mladog svijeta koji su pokrenuli svakakve male biznise i imaju lijep život, nisu se bojali ni teškog rada a ni rizika da počnu nešto od nule poslove koje i nisu studirali. Ja nisam čekao da mi država obezbijedi posao.Već sam se uzdao u Boga i samog sebe i nisam sjedio i čekao da se nešto desi već radio sve i svašta dok nisam došao do onog posla o kojem sam sanjao. Ali taj trud ne treba da počne samo onog trenutka kad odlučimo da mijenjamo nešto u svom životu, već treba početi već od srednje škole da učimo sve ono što bi nam možda moglo nekad zatrebati u životu, a posebno kada počnemo da studiramo. Na samom studiju, koliko sam naučio struku, isto toliko sam naučio od profesora i kako živjeti i ponašati se u društvu sutra kada završim studij. Imao sam sreću pa sam bio među takvim profesorima sa kojima i dan dana se rado sretnem i ispričam uz kahvu.

(Nedim Jukan za Tuzlanski.ba)