Adna Hasanagić zna da će se morati boriti i sa predrasudama: jer je mlada, jer je žena i jer ima strano ime. S 12 godina znala da će studirati pravo

Adna Hasanagić se kao kroz maglu sjeća Azilantskog doma u Bielefeldu, gdje je sa roditeljima i starijom sestrom pronašla utočište 1993, nakon bijega od rata iz svoje zemlje. Ova bosanska familija pobjegla je iz Banjaluke.

Adni je tada bilo dvije godine i četiri mjeseca. Adna se sjeća i da je mama jednom prilikom dobila telefonski poziv i da ju je vaspitačica pitala zašto ona ne smije da se igra.

“Mama mi pri tom nije zabranila da se igram, ali tada kao izbjeglice nismo imali mašinu za pranje. A ja sam imala samo dva para pantalona. Mama mi je rekla da moram paziti da se ne isprljam. I zato se nisam igrala sa drugom djecom”, prisjeća se sada 28-godišnja Adna.

Adna je vedra osoba. I kako se to u Njemačkoj kaže, uspješan primjer integracije. Već devet godina živi u Berlinu, studirala je pravo i najprije je radila kao advokatica. A sada će pojačati tim u Berlinu.

Ona je jedna od 100 sudija/nica i državnih tužilaca, koji su zaposleni kako bi se otklonila uska grla u berlinskom pravosuđu. Prije svega pokrajinskom sudu su potrebne sudije.

Berlinskom senatoru za pravosuđe Dirku Behrendtu je važno da dovede i sudinice i sudije i iz migrantskih porodica, prije svega porijeklom iz Turske.

“Mi želimo da se u redovima sudija ogleda struktura stanovništva. Konačno 40% ljudi koji žive u Berlinu nemaju njemačko porijeklo. Njemačka je i njihova pravna država. Zato je ispravno da za naše sudove ciljano tražimo ljude sa stranim korijenima, jer se tako povećava identifikacija sa Njemačkom”, kaže ministar pravosuđa Berlina – senator Dirk Behrendt (Zeleni).

STIGLA KAO IZBJEGLICA

I to takve kakva je Adna Hasanagić.

Njena familija je jedna od mnogih među 350.000 izbjeglica koje su od 1991. do 1995. iz bivše Jugoslavije pobjegle u Njemačku. Adna kaže da često sa roditeljima odlazi u Bosnu. Njena starija sestra je doktorica u Frankfurtu na Majni. Adna Hasanagić zna da će se morati boriti i sa predrasudama: jer je mlada, jer je žena i jer ima strano ime.

Pri tome je sa 12 godina znala da će studirati pravo. Kao dijete je vidjela prilog o Haškom tribunalu i to ju je impresioniralo. Vjerovala je da se sudije brinu za pravdu. A prva rečenica koju čujete na fakultetu je da „pravo ne znači automatski i pravdu”, piše list Berliner Zeitung.

Autor: Deutsche Welle