Pripreme za put u Luksemburg počele su malo ranije, i srećom da je tako. Avionska karta do Frankfurta, provjera autobuskih linija za dalje…
U kom smo hotelu smješteni… Aha… Dobro…
Kada je termin za naše književno veče?
Jeste li dobili pozivnice od organizatora? Jesmo. Ok…
Trajalo je to, i dobro da jeste.

Četvrtak, 10. marta se ipak približio. Negdje sam napisao da vrijeme najsporije prolazi kada se čeka, nešto, bilo šta. Djevojku da dođe na sastanak, autobus, taksi, posao na birou za nezaposlene (aha, baš sa tim imam nevjerovatno iskustvo, mogao bi napisati novog Uliksa… Kako sam čekao posao, a dočekao, šipak…)
Dovalja se, dakle i četvrtak.
Vlažno, oblačno, kiša/snijeg vrijeme. Ono ko da će proljeće ali se zimi još ne ide.

Nije mi namjera pisati o festivalu na koji sam pozvan kao pisac iz BiH, a koji je zaista golem i značajan, a održava se, pretpostavljate u Luksemburgu. Više bi volio spomenuti ljude koje srećem putem i one koji su ovo putovanje, na neki način omogućili.

Između ostaloga, nezaobilazan je ovom prilikom Faiz Softić. Pisac koji ne miruje, kristalno jasan i bolno iskren pjesnik, čovjek na čiju preporuku je festival u Luksemburgu pohodilo toliko pisaca iz Bosne, Srbije, Crne gore da ih je zaista teško pobrojati. Faiz je kontakt sa organizatorom i na njegov prijedlog pisci budu pozvani. Dobar pisac je uvijek birao dobre pisce i tu se, kod organizatora festivala opravdalo pozivanje i boravak pisaca iz BiH čije književne večeri su bile i budu dosta posjećene.
Bude to super, zaista, ali mi se čini da Faizu zbog toga niko nije rekao ni hvala, pa zbog toga i spominjem i neka se zna. Da su drugi pisci koji borave i žive u uređenim i sretnim zemljama koje su naklonjene književnosti i umjetnosti učinili i pola od onoga što je Softić učinio za kolege bilo bi dosta, a nisu, uglavnom nisu. Faiz Softić jeste i zbog toga mu ja u svoje ime kažem Hvala…
Ja i Nenad Tanović na istom smo letu i istim poslom idemo, nas dvojica iz BiH.

Dugo nisam ništa pročitao od onoga što Nenad piše ali su me njegovi Vitezi kulina Bana svojevremeno oduševili, i još sam pod utiskom te sjajne knjige.

Onako kako u zadnje vrijeme pravim nevjerovatno puno grešaka pri kucanju bilo kakvog teksta pa i najobičnije poruke putem telefona, tako se mogućnost greške, kako starim sve više povećava. Nije da sam star, neko u godinama bi mi se vjerovatno smijao, ali me smiješne riječi koje nastanu miješanjem slova pomalo zabrinjavaju. Nije to najbitnije…

Dođe li taj četvrtak… Nije još, ali sad će. Nenad kreće iz Sarajeva, ja za Dubrave idem taksijem. Avion polijeće u 13, 15 minuta… ako sam dobro upamtio na karti predviđeno je da stignemo oko 15 sati i nešto, u Frankfurt… Odatle, idemo dalje busom…

Nisam ni sumnjao da će nas lijepo i domaćinski dočekati i zaista jesu. Ekipa koja se vrti oko festivala je vrijedna i na nivouzadatka.

Rizikujući da nekoga izostavim ja ću ipak spomenuti par imena, ljudi koji su nam pomogli, bili uz nas, družili se, a nisu imali obavezu da to rade nego su bili tu zbog nas. Hvala im u moje ime: Muhamed Mule Šabotić, kad god je trebalo da nas negdje odveze, doveze, bude uz nas, pomogne Mule je bio tu; Ferid Muratović, po nas je sa Faizom došao na aerodrom u Frankfurt (Hann), ali to nije sve, bio je tu cijelo vrijeme festivala, ekipa okupljena oko zavičajnog kluba Bihor, podržala nas je tokom i nakon promocije BH autora, Muhamed Halilović, moj dobri prijatelj, koji zajedno sa bratom Mugdinom radi nevjerovatne stvari za Bosnu i pomoć svima kojima je potrebna a takvih uvijek ima…

Tu je i sjajni Safet Suljkanović, i mnogi drugi koji su nam se tih nekoliko dana u Luksemburgu našli pri ruci.

Nenad Tanović i moja malenkost, te Braho Adrović iz Crne Gore, kao i Faiz Softić uspješno su, na moje golemo zadovoljstvo priveli kraju posao zbog kojega su u Luksemburgu i boravili…

Brzo je to prošlo, šta je četiri dana, no svako iskustvo u životu je bitno, pa tako i ovo. Književno tekst u BH vrijedan je da se iznese i pokaže bilo gdje u svijetu, prevede, promoviše i pohvali. Valjda je kultura i sport najbolji način da se pokaže ko smo i šta smo.
Još uvijek je to na nivou truda i interesa pojedinaca i ne znam hoće li ikada biti drugačije, zbog toga ja i želim da spomenem te pojedince.

Vratili smo se u Bosnu u nedjelju, vlažnu, hladnu, martovsku nedjelju i sve se nastavilo po starom, a kako bi drugačije…

Mehmed Đedović