NEON Televizija s ciljem da motiviše mlade pokrenula je novu kategoriju na portalu pod nazivom “Glas mladih”.

“Glas mladih” je prilika za sve učenike osnovnih i srednjih škola kao i studente, da putem svojih literarnih radova komentarišu neku “pojavu” u društvu. Ovo je ujedno poziv i novinarskim sekcijama osnovnih i srednjih škola da šalju svoje radove.

Sve što je potrebna da Vaš rad bude objavljen jeste da ga pošaljete na mail ntv@neon.ba, te da naglasite da je za kategoriju “Glas mladih” i da nam se ukratko predstavite.

Prvi rad koji ćemo objaviti je od učenice četvrtog razreda srednje Hemijske škole u Tuzli. Indira Habibović živi u Kalesiji i ima devetnaest godina. Osim obrazovanja i pisanja proze, uživa čitajući knjige. Bavi se sportom od svoje šeste godine. Trenira je karate deset godina u KK “Bosna” Kalesija je imala velike uspjehe, jedan od njih je svakako kada je 2014. postala međunarodna prvakinja u Crnoj Gori. Rad Indire pročitajte u nastavku:

Ne ide se svim putevima u vječnost

“Ništa nije vječno”, često kažemo. Od polomljene stvari, pokvarenog auta, povezanosti dvoje ljudi, srušenog mosta, pa do samog čovjekovog života, sve povezujemo s vječnošću. S vječnošću se ne može ništa mjeriti.

Savršeno dobro znamo šta znači riječ “vječno”. Tokom našeg života trudimo se postići nešto što bi našem životu dalo smisao da bismo već sad ostavili pečat i da nas pamte po nečemu kad nas ne bude jer, kao što rekoh, ništa nije vječno, pa ni mi. Pod tim “pečatom” kojeg ostavljamo ne smijemo podrazumijevati sve one koji bi postali dio vječnosti, samo zato što im je zapamćeno ime i djelo, čak i kad je to djelo neljudskosti i zlobe. Zašto ne bismo bili zapamćeni po dobrom, šta će nam loše? Nekad su maniri i kultura bili neizostavne karakteristike života. Danas su postale takva rijetkost da ljudi koji ih posjeduju počinju da nas oduševljavaju. Obično je samo potrebno promijeniti način na koji gledate neku situaciju ili način na koji se ophodite prema nekome. Danas se sve okreće prema tome da čovjek može sve obaviti sam. Zar u toj situaciji, kao i obično čovjek ne treba ljubav, vjeru, vjernost, pravdu i podršku? A sve nam to itekako treba. Bez ljubavi, život nema nekog smisla. Povjerenje u nekoga olakša život više od bilo kojeg uređenja. Vjera nam je svima potrebna kao motiv za život. Život je potiskuje. Rekoše mi :”Ozbiljna su vremena, nikome se ništa ne oprašta”. Je li tačno da je svaki kraj novi početak? Gdje vodi ovaj svijet? Budućnost će svakako postati sadašnjost. Dan po dan odmiče, godina za godinom.

Što god napravili vrijeme se zaustaviti ne može, prolazni smo, nećemo ostati vječno. Mali smo mi da bismo se mjerili s vječnošću. I to malo je nešto. Ako to malo ispunimo onim pravim, lijepim vrijednostima i pečat će biti nešto ljepši i jasniji. Jedan je život, ali i to jednom, ako se odživi kako treba, biće sasvim dovoljno.