Muk i tišina zavladali su sinoć povratničkim mjestom Kamenica poznatijem kao „dolina grobnica“. Suze u očima prisutnih, bile su jasan dokaz da svi pamte ono što se dešavalo u i oko Srebrenice u julu 1995. godine.

-Ovo je dolina grobnica, mjesto na kojem su živi zakopavani Srebreničani samo iz razloga što su bili muslimani čuo se na razglasu Murat Hurtić iz Instituta za nestale osobe, koji je još 1992. godine školski dnevnik zamijenio za „mistriju“ kojom je počeo otkopavati masovne grobnice u BiH.

Nakon njegovih riječi nastao je tajac u kampu u kojem je prenoćište našlo oko 7.000 osoba koje su krenule na „Marš mira“ iz Nezuka prema Potočarima.  Veliki je broj i onih koji su tražili mjesto bliže bini sa koje je Hurtić počeo priču o Srebrenici, Zvorniku, Bratuncu, Vlasenici,  te o ubistvima majki sa djecom od tri mjeseca pa do ubistava odnosno spaljivanja starih i iznemoglih koji nisu uspjeli pobjeći pripadnicima Vojske Republike Srpske u julu 1995. godine.

Hurtić je tokom govora pravio pauze, osjetile su se emocije kod čovjeka koji godinama iskopava i traži masovne grobnice koje su „posijane“ po Podrinjskim mjestima. Nakon časa istorije za učesnike „Marša mira“, ni Hurtić nije mogao sakriti suze, ali ni većina učesnika. Nakon govora, uslijedio je opet muk u kampu, a zatim su se čuli jecaji Melise Arapović koja je prvi put na maršu.

-Kaže u Srebrenici je izgubila oca,  brata i amidžu. Jedina je utjeha što je zajedno sa majkom Azeminom pronašla njihove kosti i sahranila u Potočarima. Nije željela da je fotografišemo, ali ipak nam je ispričala svoj životni put, kaže da je sada u Tuzli, završila je fakultet, ali posao još uvijek čeka.

Među 7.000 osoba koje su krenule na „Marš mira 2011“ ima i onih koji su preživljeli Srebreničku patnju. Neki kažu da su se na putu od Nezuka prema Crnom Vrhu sjetili i lokacija na kojima su se krili 1995. godine. Jedna od njih bile su Križevačke njive, mjesto na kojem još uvijek u minskim poljima ima skeletnih ostataka onih koji su pokušali da se probiju do Nezuka.

Nakon što sam saslušao nekoliko teških priča o preživljavanju i patnji osoba koje su uspjele preživjeti „Put spasa“ Srebrenica-Nezuk danas nazvan „Staza smrti“, odlučio sam napraviti još nekoliko fotografija osoba koje su umorne tonule u san.

A u 23:45 većina osoba je već spavala, neki u šatorima, a neki ispod vedrog neba. Čuju se samo ptičice i zvuk agregata koji daje struju za kamp i službu medicinske pomoći. Polako napuštamo Kamenicu, mjesto koje će uvijek nositi ime „Dolina grobnica“ i mjesto o kojem će se još dugo pričati i učiti u školama, nadam se, oba entiteta u Bosni i Hercegovini.

Ramo Abidović