Po svemu sudeći, neko u Kalesiji voli mrak i lijepo mu je. Isti taj nikad ne bi nešto poduzeo pa sanirao rasvjetnu lampu u blizini Remzinog kioska, da čovjeka, ne daj Bože neko ne opljačka. Isti taj se igra “dana i noći” na spomen obilježju poginulim borcima, palivši i gaseći osvjetljavajuće lampe kad god mu se prohtije. Posebno je važno da se lampe gase kad je subota, tad niko ne mari za njih, mladi parovi se tu okupljaju i štipaju, a za rasvjetu su u toj noći nadležna bijesna auta gastarbajtera koja maglenkama daju do znanja da imaju maglenke i da su željni samodokazivanja u očima naivnih. Naša lijepa čaršija ima mnogo fenomena, posebno onih halucinacionih uzrokovanih snažnim fatamorganama. Takav slučaj je i sa fatamorganom u obliku tzv. “krivog tornja” na trotoaru stazom do cvjećare “Seif”, gdje stub od rasvjetne lampe stoji kriv eno otkako je deponija iznad Spreče eruptirala, znači otkako je postavljen. U Kalesiji bi se nekad mogli sjetiti i osvijetliti obraz tako što će omladini i onima koji se smatraju istim, možda, nekim čudom ispuniti dato obećanje pa obasjati ono betonsko igralište, koje zbog burnih noći nekako uvijek osvane u crnim gar flekama koje otužno mirišu. Policajci bi se mogli sjetiti pa češće obići to igralište, koje je namijenjeno za sport, a ne danonoćno ispijanje alkohola, idiotsko cijepanje mrežica, crtanja grafita i sličnih aktivnosti, koje malo po malo, postaju osnovno zanimanje u životu jednog mladog kalesijskog građanina.

Kad su na betonskom igralištu tek postavljeni stubovi za reflektore, ponadali smo se da će biti postavljeni i reflektori. Nada je pobijedila, postavljeni su reflektori. Kad su postavljeni reflektori, ponadali smo se da će proraditi svojom neonskom svjetlošću. Nada je pobijedila, proradili su. Međutim, ne lezi vraže, kad smo se ponadali da će svjetlost da obasjava teren bar jedno mjesec dana, a da sve bude uredu, grdno smo se prevarili. Reflektori su polahko jedan po jedan počeli da se gase, a onda su nam dolazili i objašnjavali gdje da ih palimo kad želimo noću da igramo. I tako je i bilo, palili smo po dva reflektora i bili bi zadovoljni, mogli smo vidjeti koš i komotno igrati basketa do u sitne sate. Da u Kalesiji neko voli mrak, a nije nešto naročito sportski nastrojen, dokazaće i činjenica da nada posljednja umire, što će reći: umrla su i posljednja dva reflektora na igralištu. Nakon toga smo tražili, pitali, molili, da nam se rasvjeta upali, jer je ljeti bilo prevruće da se igra po danu, međutim, niko nas ne odšljivi ni dva posto, što bi rek'o naš narod. Polagano smo počeli da se prilagođavamo uz raznorazna “čvrsta” obećanja da će rasvjeta biti upaljena i da će non-stop da gori, kao što je to slučaj na svim normalnim igralištima sa dva gola i dva koša. Na kraju smo shvatili da je prošlo nešto više od tri godine kako rasvjeta na igralištu ne gori, a nama i dalje govore kako će je upaliti. Doduše, nama nije ni bitno više da li će je ili neće upaliti, bitno nam je da sačuvamo i ono malo linija i betona što je ostalo, da možemo bar u danu da igramo kako treba, a da, umjesto na znoj, ne smrdimo na alkohol kad se vraćamo kućama. Postali smo omladina koja ne traži mnogo, već samo to da nam se obezbijedi čist teren gdje ćemo po danu da se zabavljamo i igramo nogomet i košarku. Reflektori nam više i ne trebaju, pogasite i rasvjetu na magistralnom putu, semafor je već načet, neće ni on dugo s obzirom da je zalijepljen selotejpom, a krova iznad spomen obilježja poginulim borcima izgleda nikad neće ni biti, pa će one lampe kisnući same da pocrkaju. “Krivi toranj” će možda nekad postati turistička atrakcija, a rasvjetnu lampu kod Remzinog kioska će neko da nabije nogom i skroz je obezvrijedi, i tako će svi biti sretni, jer, po svemu sudeći, neko u Kalesiji voli mrak i lijepo mu je.

Meris Osmanović