Više stotina godina stari nišani i stare džamije svjedoče na su na području kalesijske općine stoljećima živjeli muslimani. Ovdašnji ljudi uvijek su držali do vjere, cijenili je i praktikovali.  Pogotovo tokom ramazana, kada su postili i oni koji baš i nisu redovni klanjači.

Vremenom mijenjaju se običaji pa i način oglašavanja sehura i iftara, početka i kraja post. U raniji vakat početak i kraj posta bi oglašavao čovjek koji bi išao kroz selo sa bubnjem u ruci. Udarajući u bubanj ljudima je davao do znanja da se približilo vrijeme sehura. U kalesijskom naselju Miljanovci to je radio rahmetli Hasan Smajlović.

Kasnije, kad je u sela uvedena struja, početak iftara označavao se paljenjem kandilja na munari seoske džamije. U dijelovima sela odakle se nije vidjela džamija, ravnalo bi se po paljenju svjetla nekog od istaknutijih vjernika, obično je to bivao neki od hadžija.

U to vrijeme djeca bi izašla vani, gledala u pravcu džamiji ili hadžijine kuće, a kad bi se upalilo svjetlo, sjurili bi se kućama, naglas vičući: „Upaljeno, iftar, more se jest!“

Danas se to skroz drugačije radi. Svi imaju vaktije, mobitele i televizore. U Kalesiji prate lokalnu TV Neon koja, kao i mnogi drugi mediji, ezanom oglašava sehur i iftar.

Od prije nekoliko godina u mjestu Jajići početak iftara oglašava se pucanjem iz topa. Mještani su sami napravili top, koji je više dio folklora nego stvarne potrebe.

U džematu Kikači, osima paljenja kandilja na džamiji, iftar oglašavaju i manjim vatrometom sa džamije.