Agresija na Bosnu i Hercegovinu, Hasiba Suljića i njegovu porodicu, kao i mnoge druge rođake i komšije zatekla je nespremne u rodnoj Slatini (Srebrenica).

Jedno bezbrižno i izuzetno sretno djetinstvo brutalno je prekinuto početkom agresije 1992. godine. Niko od odraslih nije ni slutio kako težak period predstoji…biće to bukvalno borba za život, kaže Hasib.

Kako se genocid u Srebrenici ne bi zaboravio, baš zbog onih koji i dalje negiraju i poriču ubistva 8372 Srebreničana, Hasib je imao dug prema sebi, ali sigurno i mnogim drugim dječacima koji nisu uspjeli preživjeti put smrti, zabilježiti historiju objavom knjige pod nazivom “Maloljetnik na putu smrti”, dodajući podnaslov, odnosno rečenicu koja mu je obilježila život “Nejak za šume, visok za Potočare”.

“Bratstvo i Jedinstvo, čemu su me do tad učili, “odjednom” je nestalo…prestaje školovanje i sve druge dječije igre i nestašluci, počinje….zapravo odrastanje dječaka brzinom svijetlosti, za kratak period moralo se naučiti mnogo toga, a o čemu ranije nije bilo govora, nikakve pripreme…šta ako ovo, šta ako ono, šta ako…nagradno pitanje je bilo kako ostati živ. Već u ranoj fazi agresije uslijedli su brojni problemi, noći bi provodili izvan kuća i naselja, danju bi se vraćali kućama, kao da je sve uredu, a svi smo znali da nije, i da će svaki naredni dan, biti teži od prethodnog”, ističe Hasib za NEON Televiziju.

I bio je. Svaki naredni dan bio je borba za preživljavanje i život. Nakon kraćeg perioda provedenog u izbjeglištvu, Hasib se sa porodicom vraća svojoj kući, kojoj je krov odnijela tenkovska granata. Uslijed nestanka hrane, primorani su bili raditi noću, jer su obradive njive bila na dobrom vidiku agresoru. Tako da je i Hasib kao dječak, sa majkom, ocem i amidžom radeći noću na njivi davao svoj doprinos u borbi da obezbijedi koliko-toliko hrane.

“Mnogo teških trenutaka od početka agresije 1992., do jula mjeseca 1995. i pada ” Zaštićene zone UN, Srebrenica” u ruke zločinaca, glad, četnički napadi na moje selo Slatinu i druga mjesta u okolini, svakodnevna granatiranja, gledanje smrti u oči, natjerale su dječaka da odraste i sazrije mnogo brže nego li je trebalo. U julu 1995. godine uslijedit će najteži dio. Nakon što je Srebrenica pala, odlučeno je da, žene, djeca, stariji i iznemogli idu u bazu UN-a u Potočare, a muškarci i oni koji se osjećaju sposobno da savladaju put dugačak oko 100 kilometara idu na Jagliće, pa dalje šumama do slobodne teritoriju u Tuzlu. Nisam tu odlučivao o svojoj sudbini i u kojem pravcu ću ja, ali, odluka moga oca uz nagovor naših rođaka da ja idem preko šume, nekako me obradovala, želio sam da idem sa ocem, tim više što nimalo nisam vjerovao UNPROFOR-u”. A na toj, po njemu najtužnijoj raskrinici pod Šušnjarima je nastala rečenica koju je izgovorio Hasibov rahmetli otac, na upit rođaka zašto su još uvijek tu:

“Ne znam šta ću sa Hasibom, nejak je za šume, a visok za Potočara” .

“Nakon što smo krenuli sa Jaglića, u ranim jutarnjim satima, već u ranoj fazi puta rastajem se sa svojim ocem, i tek tada zapravo počinje pravi pakao za mene. Rastali smo se bez da smo stigli bilo šta reći jedan drugome, nije više bilo nikog da kaže ,,pazi gdje staješ”, da pita ” jesi li gladan”, ” možeš li izdržati”…. mnogo toga nije bilo…. Sve ovo je ostalo duboko urezano u mome sjećanju, i osjećao sam se dužnim, da sve ovo stavim na papir, naravno da je bilo izuzetno teško, ali, jednostavno, želio sam na neki naći da se rasteretim, i da, nakon što je knjiga ugledala svijetlo dana, osjetio sam neko olakšanje….dužan sam ovu priču ispričati/napisati zbog svih onih koji nisu uspjeli preživjeti put smrti, ali i zbog generacija kod dolaze.”

Jednostavno, previše je razloga bilo da ostavi pisani trag, kaže naš sagovornik. Nije imao nijedan razlog da ne opiše sve ono kroz šta je prošao za vrijeme agresije. Zahvaljujući dobrim ljudima koji su prolazili istu golgotu kao i on na putu do slobodne teritorije, uspio je preživjeti put smrti.

“Na ovaj način želio sam i da se zahvalim ljudima koji su mi mnogo pomogli na putu smrti, Jusu r., ( preživio je genocid, nesretnim slučajem je preselio na ahiret prije par godina), Sadika, Omera, Murata… Uzvišeni Allah dž.š. je poslao kada je najviše trebalo, tim ljudima jednostavno dugujem život.”

Tada 15-godišnjem dječaku ostaju urezana svakodnevna agresijska dešavanja u Srebrenici. Ubistva, maltretiranja, izbjeglištva, strah…Genocid…Previše golgote za jednog dječaka. Ostaju utrezane očeve riječi, koje prate objavljenu knjigu, za koju na promociji se traži stolica više, što potvrđuje i treće štampano izdanje.

“Do sad su bile četiri promocije, Sarajevo (Skenderija), Liplje ( na trasi puta smrti ), u mojoj rodnoj Slatini i nedavno u Tuzli ( Dom književnosti ). Ima naravno planova i za nove termine i lokacije, unutar BiH ali i u dijaspori, sve dogovaram sa svojim saradnicima kada su promocije u pitanju, nakon dogovora objavimo vrijeme i lokaciju promocije. Moram da kažem da je knjiga jako dobro prihvaćena kod čitatelja, imam veliki broj pohvala za napisano i veliku podršku. Knjiga je izašla u aprilu, i već je dostigla treće izdanje, i ovom prilikom se od srca zahvaljujem svima koji su kupili knjigu kao i za podršku koju mi pružaju.”

U subotu, 10. decembra, Hasib će promociju knjige održati u MZ Kosova, Maglaj.

Hasib Suljić rođen je 1980. godine u Slatini kod Srebrenice. Sretno oženjen i sa suprugom ima troje djece. Sina i dvije kćerke.

Danas, dvadeset sedam godina kasnije, Hasib je sretan čovjek. Ima porodicu, zdravu i pametnu djecu i to je nešto što ga drži, a dok ga dobro zdravlje prati pisat će i govoriti o genocidu u Srebrenici. Da se ne zaboravi i nikad nikome ne ponovi.