Daytonski mirovni sporazum (ili jednostavnije “Dejtonski sporazum” ili kao što ja praktikujem da kažem “Daytonski mirovni izgovor”), pravni je akt sporazumnog karaktera parafiran u vojnoj zračnoj luci Right-Paterson kod Daytona, u američkoj državi Ohio, da bi se zvanično prekinuo rat u Bosni i Hercegovini, koji je trajao od 1992. do 1995. Sporazum se naročito bavio budućim upravnim i ustavnim uređenjem Bosne i Hercegovine. Konferencija je trajala od 1. do 21. novembra 1995. godine. Glavni učesnici su bili bosanski predsjednik Alija Izetbegović, srbijanski predsjednik Slobodan Milošević, hrvatski predsjednik Franjo Tuđman, te glavni američki posrednik Richard Holbrooke i general Wesley Clark. Sporazum je zvanično potpisan u Parizu 14. decembra. Sadašnja upravna struktura Bosne i Hercegovine i sastav vlade bili su neki od rezultata dogovora.

Ako je vjerovati podacima na internetu, ovo je taj neki razlog zbog čega je prekinut rat, a započet taj neki mir u BiH. Da nije žalosno, bilo bi smiješno. Prvo, što je jako interesantna geografija ovog sporazuma, uzimajući u obzir samo jedan podatak, a taj je da se rat odigrao u Bosni i Hercegovini. Drugo, što je ovo tako fino i milozvučno da apsolutno razumijem zašto su se ljudi u to vrijeme obradovali sporazumu (a i ko ne bi kad ti granate padaju pod prozor, dakle – prpa). Kao treće, kad pogledate glavne učesnike, osim što vam padne na pamet ono Prvo i Drugo i humoristička serija Mućke, imate osjećaj da su vas pošteno zajebali gradivši vam budućnost koju danas živite.

Onaj suptilniji dio mene opire se svim mogućim sredstvima da ne spominje riječ “politika”, jer je prejeftina. Ali prevagne onaj otporniji dio u kom me se (do)tiče sve što kroji moju i budućnost ljudi oko mene. Ne opire se suptilniji dio jer me nerviraju političari i politika globalno, ne! Nervira me kad kasne rezultati na faksu, kad mi je konekcija slaba ili kad se udarim u mali prst od vitrinu, to me nervira. Politiku i političare mrzim! Jer slagali su me, lažu me i lagaće me uvijek. U demokratiji im nisam bitan, ja sam samo sredstvo. Evo uzmimo za primjer rečenicu iznad: “Sadašnja upravna struktura Bosne i Hercegovine i sastav vlade bili su neki od rezultata dogovora.” – E pa, fala vam od srca na rezultatu.

Naši roditelji i mi već dvadeset i kusur godina finansiramo njihove koktele, gospodske limuzine, bijesna auta njihove djece, bunde od nerca na ramenima njihovih supruga, privatne avione i jahte na kojima oni zadovoljavaju svoje mikroplanove sa našim PDV-om i našim mukotrpno zarađenim novcem. Isti ti ljudi ruše BiH od istog tog Dejtonskog sporazuma do dana današnjeg. I ništa drugačije nije ni bilo niti jeste. Izgradilo se par zgrada, nabacila se staklena fasada i uradilo se nešto puta, ali sve to s ciljem da zamagle pogled ljudi od kojih ovisi njihov luksuzni život. Sjedište problema BiH je Sarajevo i sama BiH, ne Amerika, Pariz, Beograd… Svi ti gradovi i sav taj izvandržavni manifest predstavlja, kako geografsko, tako i psihološko produženje njihovih luksuznih života samim boravkom na vlasti. Ova banda koju danas gledamo na TV-u, čitamo po internet portalima i slušamo na radio stanicama, uzela nam je sve što smo imali ili smo mogli imati. Djeci su u obrazovni sistem nametnuli mržnju, preko medija ih uče da Srb, Hrvat ili Bošnjak nije dobar čovjek samo ako je drugačiji i nije iste vjere. Dobro su to oni smislili, ciljajući na najmlađe koji imaju tu mogućnost prenošenja sa koljena na koljeno. Od kolijevke do groba pune ljude mržnjom, političarenjem, novinarenjem i uvjerenjima da ovdje nikad ne može biti drugačije, da nam je dobro ovako kako jeste.

Ko ovakav sistem ne umije da pročita, ko i dalje misli da ćemo ujedinjavanjem i globalizacijskim jazom ući na vrata novog svijeta, dok nam sudbinu kroje Amerika, lopove osuđuje Holandija, a monopolom upravlja Evropska Unija, taj hoda na visokom trapezu i samo je pitanje časa kad će pasti i unazaditi nas još više, produžavajući tradiciju političkog terora.

Na pomolu je još jedna vrsta robovskog uređenja unutar državnih granica i ako se uskoro ne probudi svijest i proradi pamet ovog naroda, budićemo se u jutrima gdje će naša djeca biti u robovlasničkoj službi. Njihova će do tad isploviti sa našim novcem i orgijati u svojim jahtama uplaćivajući studije na Harvardu, Oxfordu, Cambridgeu itd. I sve to našim parama. Dakle, strpljenju je ovdje kraj, ili oni ili mi.

Od Deytona do danas, Bosna je izgubila sve, i dobre ljude, i ugled, i autoritet, i mlade, i ime, i prijatelje, i dostojanstvo, SVE!

Osim njih, oni su još uvijek tu

Meris Osmanović