Sultan Murat IV, sultan osmanskog carstva od 1623-1640., često je anonimno zalazio među narod i nadgledao svoju državu. Jedne večeri je osjećao nelagodu i poriv da izađe na vani. Pozvao je šefa svoje garde i izašli su.

Kada su se našli u gužvi na ulici vidjeli su čovjeka kako leži na zemlji. Sultan ga je bockao ali je već bio mrtav, a ljudi su onda krenuli svojim poslovima. Niko kao da nije mario što mrtvac leži na zemlji. Sultan, kojeg ljudi nisu prepoznali, je nastojao da sazna nešto o mrtvom muškarcu.

On upita okupljene: „Zašto ovaj čovjek leži mrtav na zemlji i zašto se čini da nikome nije stalo? Gdje je njegova porodica?“

Oni su mu odgovorili: „On je taj i taj, pijanica i bludnik!“

Sultan reče: „Zar on nije od ummeta Muhameda, s.a.v.s.? Sada mi pomozite da ga odnesem njegovoj kući“.

Onda su ljudi pomogli sultanu da odnesu mrtvaca njegovoj kući, i čim su ga donijeli svi su otišli. Sultan i njegov pomoćnik su ostali. Kada je muškarčeva žena vidjela njegovo mrtvo tijelo, počela je plakati. Kazala je njegovom mrtvom tijelu: „Da ti se Allah smiluje! O Allahov prijatelju! Ja svjedočim da si ti od bogobojaznih“.

Sultan je bio zbunjen, te reče: „Kako on može biti od pobožnih kada ljudi kažu takve i takve stvari o njemu. Toliko da nikoga nije bilo briga što je mrtav?“

Odgovorila je: „To sam i očekivala. Moj muž bi svako veče išao u kafanu i kupovao je onoliko vina koliko je mogao. Onda bi ga donio kući i sve bi prosuo u odvod. Onda bi rekao: „Danas sam malo sačuvao muslimane“. Onda bi otišao do prostitutke, dao bi joj malo novca i rekao bi joj da zatvori svoja vrata do jutra. Onda bi se po drugi put vratio kući i kazao: „Danas sam sačuvao djevojku i mlade vjernike od poroka“. Ljudi su ga vidjeli da kupuje vino i vidjeli su ga da ide kod prostituke i prema tome su govorili o njemu. Jednom sam mu rekla: “Kada umreš, neće niko htjeti da te ogasuli, neće niko htjeti da ti klanja dženazu i neće niko htjeti da te pokopa“. On se nasmijao i odgovorio: „Ne boj se, sultan vjernika, zajedno sa pobožnim će klanjati nad mojim tijelom“.

Sultan je počeo plakati. On reče: „Tako mi Allaha, govorio je istinu, jer ja sam sultan Murat. Sutra ćemo ga ogasuliti, klanjati nad njim i pokopati ga“. I tako se dogodilo da su sultan, učenjaci, pobožni ljudi i narod klanjali nad njim.

Mi sudimo o ljudima po onome što vidimo i po onome što čujemo od drugih ljudi. Samo kad bi mogli da pogledamo ono što je skriveno u njihovim srcima, tajni između njih i Njihovog Gospodara.

„O vjernici, klonite se mnogih sumnjičenja, neka su sumnjičenja, zaista, grijeh. I ne uhodite jedni druge i ne ogovarajte jedni druge!” Kur'an, El-Hudžurat 12.

—–

Sultan Murat IV je jedan od najznačajnijih osmanskih sultana, posebno u kasnijem periodu osmanske dinastije. Rođen je 1609. godine. Otac mu je umro dok je bio još dijete i svu brigu o njegovom odgoju preuzela je njegova majka. Na prijestol je stupio dosta rano, u 14. godini života i suočio se sa brojnim problemima u državi. Mnogi ga smatraju drugim osnivačem osmanskog carstva, jer je uspio u državu vratiti red i harmoniju, nakon što je, poslije smrti sultana Sulejmana, krenula propadati.

Historičari ga opisuju kao veoma hrabrog, odvažnog i snažnog sultana. Nije izostajao iz bitaka koje je vodila njegova vojska, predvodio ih je, bio u društvu običnih ljudi, a znao je često spavati u toku borbenih pohoda na svome konju. Vladao je 16 godina i 11 mjeseci, a umro je 1640. godine, u tridesetoj godini života.