Bio jedan čovjek i imao sina. Sin mu poraste za školu, ali u školu neće nikako da krene.
–Neću, neću, pa neću! – plakao je.
Biće-neće, na kraju otac popusti.
Poraste dijete u mladića i stasa za ženidbu. Kaže sin ocu:
– Daj mi para sad hoću u školu!
– E, sine moj, sad je kasno. Ti treba da se sada brineš za život, a ne za školu.
– Hoću, hoću, hoću – navaljivao je sin – hoću, i naći ću čovjeka koji će me naučiti svemu za tri dana.
– Ne može, i ne postoji takav čovjek- odgovarao ga je otac – ljudi uče i sedamdeset godina pa nauci ne mogu da stanu na kraj.
– Mogu, naći ću ga, daj mi pare!
Otac na kraju pristade i dade mu pare. On krenu na put. Išao je, išao i došao do jednog grada. Ne uđje u grad već sjede ispod puta, izvadi iz torbe hljeb i poče da jede.

Putem naiđe jedan starac i upita ga:
– Mladiću, gdje si krenuo?
– Idem u svijet da tražim čovjeka koji će me naučiti znanju za tri dana.
– Ej, ja sam taj čovjek, odvešću te na jedno mjesto gdje ćeš sve naučiti za tri dana.

Krenuše putem pored grada. Mladić se bio umorio od dugog putovanja i stalno je zastajkivao. Pred veče dođoše do jedne poljane. Velika poljana. Na njoj nigdje nista nema, ni drveta, ni kamena, samo jedna džamija. Krenu onaj čovjek prema džamiji i mladić za njim. Otvori on džamiju, uvede mladića i reče mu:
– Sjedi ovdje i čekaj dok ja ne dođem.
Ode on. Zatvori vrata za sobom. Osta mladić sam u džamiji. Gledao je bijele i prazne zidove. Na nekoliko ćoškova visila je paučina. Iznad prozora bili su ispisani harfovi. Brzo pade noć. Leže ispod prozora i zaspa. Ujutru ga probudi sunce. Ustade i priđe do prozora. Protrlja oči i pogleda napolje. Kad vidi kasapi nose meso na leđima i vješaju ga ispod prozora. Polovina mesa se začas ucrva. Zatim naiđe neki narod i poče da kupuje meso. Jedni kupuju crvljivo, a drugi zdravo. Brzo se rasproda to meso i ponovo posta sve pusto kao što je i prije bilo.

Prođe prvi dan i ništa se više ne pojavi i ne dogodi na pustoj poljani.
Mladić je šetao od zida do zida, jeo suh hljeb i zanoćio drugu noć.
I drugo jutro ponovo proviri kroz prozor. Ugleda jednog starca, da starije stvorenje ne može biti, brada mu pala do pojasa, ide i nosi nekakvo ogromno breme na hrbatu. Toliko je veliko da ga niko ne bi mogao ni pomjeriti a kamoli nositi. Starac ide poljanom, pogurio se, ali i to mu je malo već svaki čas se savija i kupi slamčice i baca ih povrh sebe.

Mladić gleda i čudi se: “Fala Bogu, kako ovaj starac nosi ovoliki teret i još mu je to malo pa baca novi“, okretao je polako glavu i pratio starca koji zamače sa vidika. Poljana ponovo posta pusta bez igdje ičega.

Dodje jutro treće, probudi se mladić i odmah pogleda kroz prozor. Odjednom usred polja stvori se jedna djevojka. Ljepše na svijetu ne bješe od te djevojke. Stvori se i jedan mladić. Djevojka poče da bježi poljem, a mladić da je tjera. Niti ona može da pobjegne, niti on može da je stigne. Trče poljem i tako zamakoše.
Ni tog dana se više nista nije dogodilo. Pade noć i mladić zanoći. I četvrto jutro pogleda kroz prozor. Pojavi se onaj čovjek što ga je doveo do džamije, dođe i otključa vrata.

– Jesi li se omrazio?
– Vala dosta.
– Jesi li nešto vidio?
– Kako da ne. Prvo jutro sam vidio kasape koji su donijeli neko meso ispred prozora i narod koji to odmah kupi. Vidio sam da se ono meso pretvaralo u dva dijela, jedan u crvljivo, a jedan dio u zdravo meso.
– Sinko, nije to bilo crvljivo meso. Sve je bilo ispravno. Ali oni koji su na nepošten način zaradili pare, njima se svježe meso pretvaralo u crvljivo. Oni su te pare zaradili na haram i prevaru – reče čovjek, poćuta malo pa upita:
– A sta si vidio drugo jutro?
– Vidio sam jednog starca kako nosi ogroman teret. I to mu je bilo malo pa je po poljani skupljao slamčice i bacao ih na sebe.
– Sinko, nije ono nikakav teret ovog svijeta – drvo i kamen- vec grijehovi koje je zaradio za života. On je ubijao ljude, lagao, pljačkao, svašta radio, i sve je to njegovo breme. A nije se popravio i pokajao ni u starosti već je i dalje nepošteno živio. Ali pošto je bio onemoćao, nije bio u stanju da učini neki veći grijeh, već mali, pa sakuplja slamčice i baca ih na sebe – objasni mu čovjek – A trećeg jutra šta si vidio?
– Trećeg jutra vidio sam nešto čudno. Stvori se jedna djevojka, a zatim i jedan mladić. Djevojka poče da bježi a mladić da je tjera. Ljepše šta od te djevojke nijesam vidio. Bježala je poljem a mladić za njom. Niti ona može da pobjegne, niti on da je stigne.
– E, i to si vidio. Ono nije bila djevojka vec slika ovog svijeta. A mladić – to smo mi, naše oči. Mi se borimo da uhvatimo ovaj svijet. Stalno jurimo, a on nam izmiče. I tako nam dođje smrt. Oči su uvijek gladne.  One bi htjele sve da uhvate. One tjeraju našu dušu da čezne. A sad sinko, – završi čovjek – idi kući. To je čitava nauka života. I nemoj da se ogriješiš, da učiniš zlo, da tražiš ono što ne možeš da uhvatiš.