Nasrudin je kao dijete od sedam godina s knjigama u torbi pošao u veću školu.
Srete ga ondašnji car koji se svako jutro šetao bez pratnje, da ga ne bi poznali.
Car vidje po spoljašnosti dječijoj da je bistar te se upusti s njim u razgovor.
– A kuda ti ideš, sinko?
– U školu.
– Uzmi ovaj zlatnik te kupi sebi šećerlama!
– Vidjeće me otac. On će me pitati od kuda mi zlatnik, pa će me poslije tući.
– Samo uzmi! Pa ako tvoj otac uspita, a ti mu kaži:  “Dao mi je car”, pa ti on neće ništa reći.
– Neće mi vjerovati.
– Zašto ti neće vjerovati?
– Zar car ikad daje samo jedan zlatnik? Ako mi napuniš torbu zlatnicima, vjerovaće mi se.
Car pohvali mudrost dječakovu, napuni mu torbu zlatnicima i pošalje ga kući.