Prolazio Nasrudin hodza kraj bostandzijina bostana. Zapele mu lijepe dinje i karpuze za oči, pa ne mogo srcu odoliti, preskoči plot pa ih stane u torbetinu trpati. Al’ eto ti bostandzije:
– More, hodža, šta radiš u mom bostanu?
Nasrudin, kako prihvatio dinju da ju utrgne, okamenio se kraj nje i izbuljio oči u bostandžiju:
– More, bostandžijo, vitar me donio.
– Ako te je vitar donio, što držis dinju u ruci? – pita bostandžija.
– Držim se da me dalje ne odnese, – veli hodža.
– Ma kad se držiš da te dalje ne odnese, zašsto ih trpas u torbu? – pita
opet bostandžija.
– Beli, ni sam ne znam što to od straha radim – doklopi hodža.