“Rukom sam ga pomilovala. Rekli su mi, nemoj ga dirati rukom. Uzvratila sam im ‘ova ruka ga je othranila i ima pravo da ga dira’! Doktor je rekao, pustite je, smije ga dirati”

Piše: Dragan Bursać za Radiosarajevo.ba

Jeste li čuli za Ajšu Bajrić? Nana je to iz Velagića, koja se primiče devedesetoj godini. Ajša ima pet sinova. To su Husein, Fehim, Mustafa, Muharem i Ibrahim.

Ako bolje pogledate njene oči, njene ruke, njene bore oko lica, pogled koji se gubi u nekoj sumornosti, možda, samo možda naslutite njenu bol. Doživjeti je nećete sigurno.

Škola života i škola smrti

Jer, nana Ajša nema ni Huseina, nema ni Fehima, nema ni Mustafe, nema ni Muharema. Ostala je sama s Ibrahimom pod svodom nebeskim tu u Ključu, pored rodnih Velagića da svjedoči o smrti strašnoj, zvjerstvu i zločinu kakav se rijetko gdje događa.

A u jednom danu Ajša je ostala i bez Huseina, i Muharema, i Fehima, i Mustafe. Šta ostala? Nije ostala, nego su joj djeca mučki pobijena. Između 31. maja i 1. juna 1992. godine, četnici su izveli grupu od 86 bošnjačkih civila zarobljenika ispred osnovne škole u Velagićima nadomak Ključa i pobili ih.

Nakon mučenja, nakon tortura, nakon premlaćivanja Velagićana u svojoj školi, u svojoj osnovnoj školi od strane onih koji su tu dolazili i kao učitelji, od strane komšija najbližih, eto sad stoje ta djeca pred streljačkim vodom.

Genocidno sjeme u dolini rijeke Sane

A, posao je pobiti tolike ljude.

Mitraljezi rade minutima, a minut kao godine, pa se oteglo po proljetnom danu. Padaju nevini ljudi kao snoplje. Među njima i četiri Ajšina sina, četiri jablana, četiri majkina ponosa.

Za šta su krivi, najtačnije?

Zato što se drugačije zovu, na drugi način Bogu mole?! Krivi su što su živi. Četnička ruka ne poznaje milost. Nakon tortura, nakon mučenja, premlaćivanja i zlostavljanja, ruka je to koja povlači obarač. Preciznije, silne su to ruke zlotvora, koje organizovano, udruženo, pod komandom provode sistematski genocid u dolini rijeke Sane – od Ključa do Bosanskog Novog.

A, to je ono genocidno sjeme, koje je posađeno tu, u toj dolini plača, jedne od najljepših bosanskohercegovačkih rijeka, to je sjeme zla koje je procvjetalo, na koncu, u Srebrenici.

A, šta kažu brojke, surove, hladne i nepristrasne? Pa kažu da je u jednom danu strijeljano 86 ljudi iz Velagića, Sanice, Krasulja i Pudin Hana, kažu da je u masovnoj grobnici Lanište 2, šest kilometara dalje ukopano, životinjski, bagerima 77 ljudi, a za ostalim se i danas traga. Na koncu, mezarje u Velagićima, tu na mjestu nekadašnje škole, otkriva 121 mezar pobijenih Velagićana.

To su brojevi.

Kad majka grli kosti svoje djece

A, slova, a riječi?

Te 1996. godine, otkrivena je masovna grobnica Lanište 2. Tada su na svjetlost danju, nakon četiri godine, počele isplivavati kosti. I te kosti su pričale svoju strašnu priču.

Pozvale su kosti, rodbinu živu da dođe, da ih identifikuje.

Nana Ajša ulazi u halu i polako se približava mjestu na kojem su posmrtni ostaci njene djece. Zadnji put je sinove vidjela žive, četiri godine ranije. Hala ječi tišinom. Nana Ajša u jednom trenu, majčinskim instinktom u moru posmrtnih ostataka prepoznaje odjeću svoga sina Huseina. Prilazi skeletnim ostacima tijela:

“Rukom sam ga pomilovala. Rekli su mi, nemoj ga dirati rukom. Uzvratila sam im ‘ova ruka ga je othranila i ima pravo da ga dira’! Doktor je rekao, pustite je, smije ga dirati”, priča nana Ajša za Anadolu Agency.

I stoji tako Ajša Bajrić iznad Huseina i Muharema i Fehima i Mustafe. Stoji mati iznad poništenih sinova. Stoji ona koja ih je rodila i sad ih sahranjuje. Ubijeni su u školi u kojoj su prva slova naučili.

“Jesam, izgubila sam četiri sina. Kako je sve bilo? Došli sve pokupili, tako i njih otjerali. Kako su ih otjerali, više ih nisam ni vidjela. Kada su ih dovukli, kada smo ih kopali, onda sam ih opet vidjela. Žive nisam nikada. Težak je život, živjeti bez djece, bez svoga. Ja sam ostala gotovo siroče“, govori starica Ajša…..

Piše: Dragan Bursać za Radiosarajevo.ba