Đahkad mi prahne da vam, bratani moji, zborim o džamijama kojih više nema i o insanima kojih više nema među nama živima, a imali živu aktivnost u pospremanju  naše muslimanskobošnjačke duhovne i kulturne razvrhe. Eto, prahnulo mi je da fikra moja, sa  margine  jedne kulturne manifestacije u Kalesiji, neposredno prhne na rijeku Drinu i da hajevijeta unesem u pamet muslimansku, u um bošnjački, u srca naša što sjetu nose na tarih naš obihmaljeni i inim harabatima zatomljeni.

Hoću da avazile kriknem o  zgodama i nezgodama nekih insana iz naše nedavne prošlosti. Hoću sada i ovdje da iznjedrim odu Hifzi efendiji Suljkiću, ljubitelju islamskoga dina i mrzitelju naše bošnjačke kulturološke površnosti.

Pazarni dan u Zvorniku

Svašta pamtim. Pamtim i da je birvaktile svijet Gornje Spreče, uglavnom bošnjački, nekako spontano išao Zvorniku u pohode. Volio je naš svijet otići u Zvornik negoli u Tuzlu. Bilo mu nekako usputno i naruku. Volio Zvornik, pa to ti je! Merak im je bio obaviti džuma-namaz u nekoj od zvorničkih džamija. Čeljadi svojoj prepričavali vazove zvorničkih alima i tabirili njihovu učenost na večernjim sijelima. Pazarni dan bio je petkom pa po čaršiji znali svašta posvršavati. Ono što nisu uspijevali  završiti običnim pazarnim danom, umjeli su nadoknaditi na velikom aliđunskom pazaru ( 2. august) – na poznatom zvorničkom vašaru, koji je privlačio mnoge iz krajeva bližih i dalekih.

Neki su dolazili da za neku paru vide koliko porodica Kurić ima para u jednom sobičku. Bilo im zabremedet što se drvenom lopatom prebacuje novac s kamare na kamaru. Mnogi se čudili što je kamara para bila sve veća i veća a sami je svakog časa uvećavali. Neki bi došli da vide zlatara Aliju Baručića i njegove izložene vašarske džidže i da još provjere koliko to  naš sarački Aljo ima ćasa zlata.

I kad me prvi put u životu mome zapalo da prisustvujem zvorničkom vašarskom svaštaraju, pred sami zalazak sunca, moj me babo Ibro povede sa sobom na akšam i jaciju u obližnju džamiju. U toj džamiji imamio je jedan hodža kojem  tada ni ime nisam znao. Kada se jacija-namaz sa dovom priveo kraju, ovaj meni još uvijek nepoznati hodža svim prisutnim džematlijama uputi svoj ozbiljni i strogi emr: ”Hoću da vas sutra sve vidim ovdje na sabahu!”

Po izlasku iz džamije pitam oca svog kako se zove hodža i koji naziv nosi ova džamija.

-‘Džamija se zove Namazđah, a hodža je Hifzija efendija Suljkić. Govorka se da ova sadašnja zvornička vlast hoće da sruši Namazđah džamiju, a hodža Suljkić se tome odupire. Džematlije zove na sabah da dokaže kako ona treba ostati kao mjesto za klanjanje, – pojasni mi babo moj.

Prava pravcata sehara

Kad sam se godinama opasao i jaknuo doznajem  da je to Musalla džamija (per. Namazgjah – mjesto za sedždu na otvorenom, sa velikom vanjskom džamijskom avlijom).  Opet i opet svijet  volio proći zvorničkom čaršijom i zvorničkim pazarom. I dalje svijet muslimanski volio  džuma-namaz klanjati u nekoj od zvorničkih džamija. Malo ovdje svrate, malo ondje  uvire, provire i zavire, pa onda u džamiju na džuma-namaz. Iz Sarača  ljudi uvijek išli kod zlatara Alje, Mevludina, Rasima, Mustafe. Od njih su doznavali šta je čedo zvorničke hefte, šta se zbori u čaršiji i ko kome otpliće i ko kome zapliće. Da dajdža Ibro ne svrati malo kod sestrića Mevludina Baručića- ama, biži ba, šanse nema! Sestrić mu zlatar koji zlata vrijedi. Dajdža ko dajdža. Uvijek bi on za njega govorio da zlata vrijedi.  A jednog petka otac moj donese sa zvorničkog pazara pravu pravcatu seharu materi mojoj.

– Đe  ti sada naumpade sehara i otkud  da se sjetiš da mi baš nju nabaviš, – upita mati moja?

– Kupio na pijaci kod onog hodže Suljkića. Plaho je šarena, pa ja, eto, begenisao ovu šaru.’
Danas među živima nema ni oca ni matere moje, nema ni Hifzije efendije Suljkića, nema ni kuće mojih roditelja, ali ima Hifzijina sehara sa svim mogućim smislovima.

Rafovi mektebe moje  nisu mogli primiti sve ćitabe koje posjedujem. Odlučim višak knjiga pohraniti u seharu Hifzi efendije Suljkića. A svako od nas, pa i ja, sićušni rob Božiji, nosim svoju seharu u koju odlažem sjećanja svoja. I uspomene davne. Kad se sjeta svali na srce moje, ja otvaram seharu svoju i sjećam se prošlih dana. Grlim prošlost u kojoj je  Hifzija Suljkić, da bi nekako porodicu prehranio, i sehare pravio i prodavao. On je insan velike simbolike. Svaka sehara ima veze i sa prozom i sa poezijom.

Najbolja Hifzijina sehara  su njegovi  sabrani tekstovi u tri toma. Tu književnu seharu  treba stalno otvarati  i iz nje mudrost i misli uzimati (1120 stranica stalo je u njegovu publicističku seharu). Ostavština Suljkićeva je smjestena u najbolju seharu. Nije zabačena i nije zatrpana našim bošnjačkim razvrhama.

U njegovoj književnoj sehari blago ne može da zastari. Na meni i onima oko mene je obaveza da otkrijemo seharine tajne. Da provirimo u nju i uvedemo sami sebe u svijet naše muslimanskobošnjačke prošlosti. Hifzijina sehara je stalno otključana i sve njene tajne mogu se otkriti. Kad mi koji ćitab zatreba, potražim ga u sehari koju je Hifzija svojom rukom pravio. A to mi je i golemi razlog da ovu crticu nazovem: Blago iz Hifzijinih sehara.

Simbolika je u svemu ispričanom velika i prevelika. A i sam Hifzija je bio veliki insan, kojeg su komunisti željeli svesti na veličinu makovog zrna. Nisu uspjeli. Ostao je gorostas iz Džebara! Bio je mrzitelj ljudske površnosti u moralu i nije volio ahlak onih ljudi koji su pritajeno i sa rešućivanjem čuvali svoje muslimanskobošnjačko jastvo. Bio je javni musliman i umro je kao čestit insan.

Piše: ENVER ALIĆ