Priča počinje na morskoj obali, u romantičnoj stjenovitoj uvali s pjeskovitim morskim žalom. Noću je veliki talas na pjeskovitu obalu izbacio stotine morskih zvijezda. Prekrasne su, a golemo je prirodno bogatstvo otkriveno pogledu. No, zasjalo je sunce, žari i prži zvijezde i one umiru. Na obali su i dva čovjeka. Svaki dolazi iz drugog smjera. Prvi, hodajući prema sredini, gleda u to bogatstvo koje umire i tužan misli: koja ljepota, koja dragocjenost, kolika vrijednost, a umire i nestaje. Zar je moguće da tolika ljepota, tolika raskoš morskih dubina propada u jednom trenutku. A koliko ih samo ima. Nepravda je to što te prekrasne morske zvijezde moraju uginuti i nestati. A očigledno moraju. Tužan korača dalje i razmišlja o tome kako je to stvarno velika šteta. I samo razmišlja.
Drugi, dolazeći sa suprotne strane, šeta lagano i zabrinutog pogleda, ali se svaki čas sagne i nešto baca prema moru. I nešto radi. A kad su se sreli, prvi čovjek vidi da drugi u more baca morsku zvijezdu. Prišavši mu potpuno blizu prvi čovjek upita:
“A šta to vi radite?”
Drugi odgovara: “Vraćam zvijezde moru!”
Prvi začuđeno pita:  “Ali zbog čega? Pogledajte koliko ih samo ima? Za sve njih nema šanse!”
A drugi se čovjek sagne, uzme u ruke jednu zvijezdu i baci je u more odgovarajući:
“Ali za ovu ima šanse!”