“Marš mira Nezuk- Potočari” prva je asocijacija na obilježavanje godišnjice  genocida u Srebrenici. I ove godine veliki broj učesnika, njih oko 6 000 pješačilo je 110 km kako bi stigli na dženazu u Potočare. Prošli su putem kojim su Srebreničani bježeći od agresora stigli na slobodnu teritoriju. Svi oni koji su uprkos obavezama i kiši koja ih je pratila tokom cijelog puta odlučili krenuti na “Marš mira” zaslužuju poštovanje jer dešavanja iz ratnih godina trebamo čuvati od zaborava, a posebno ona iz 1995. godine kada je na najmonstuozniji način ubijano muslimansko stanovništvo u Potočarima.

Slika koja je ostavila snažan dojam na sve one koji su obilazili učesnike Marša mira jeste babo sin i unuk koji su zajedno krenuli na put ka Memorijalnom centru u Potočare. Babo, sin i unuk iz Živinica primjer su da znanje o genocidu u Srebrenici treba prenositi sa generacije na generaciju kako bi sačuvali od zaborava. Selvir, koji je na sebi nosio majcu sa natpisom sin kroz poesziju je izrazio osjećaje sa Marša mira. Proći put kojim su Srebreničani prošli 1995 godine boreći se za svoj život, bježeći od agresora pokreće lavinu emocija. Kakve emocije su pokrenute kod Selvira pročitajte u pjesmi kju je napisao

Moj Marš mira

Kad čovjek odluči nešto,dal bilo lahko ili teško
Nikad nemoj odustati,jer važno je obećanje održati
I moj nijet bješe Marš mira,krenuti pješke preko njiva i planina,putem straha i golgote,zločina na Podrinjcima i patnje
Dan prije puta,kiša neprestano pada,mnogi me sjetuju “odustani sada”,ali to me pokolebati neće,pakujem stvari ujutro se kreće
Krenusmo do mjesta Nezuka,to bješe za Njih mnoge želja pusta,na putu dalekom od 100 kilometara,dadoše živote na mnogo prepreke
Dok kolona kreće s transparentom na čelu,zamišljeno gledam natpis na njemu,Ejub Golić piše,ratnik veliki
izgubi je život na zadnjoj prepreki
Ni broja se sjetiti ne mogu
koliko ih zivot dade za slobodu
od Srebrenice do Nezuka
natopljena je krvlju zemlja Bosanska
Marš predvode prezivljeli Podrinjci
hrabri,heroji naši Bošnjaci
s Naserom nikad Srebrenica ne pade
dok ih Holanđani i Un ne izdade
I djeca i starci i ljudi i žene
nikad vise naroda a vise tišine
svi u misli,kako je bilo devedeset i pete
kad su svako malo,zasjedu pravile čete
Sad,sem fizickog umora,nista ti ne fali
kak su Oni isli i žedni i gladni
i odjeće i obuće dronjave
probijali se kroz zasjede i nosili ranjene
A Nas svako malo dočeka,organizacija neka
i Bosnjo povratnik u svom selu čeka
iznijeli kahvu,vodu i voće
uzmi Brate halal je,koliko ko hoće
Uz malu pauzu,morali smo poći
stić u kamp Liplje prije noci
tu Nas čekaju šatori,tu ćemo prespavati
odmoriti malo i ujutro nastaviti
S ranom zorom i kiša poče padati
pakuj stvari svoje ,treba krenuti
Kraj srušene Munare u mjestu Jošanica
pa sve danas do Mravinjaca
Dok se spustamo preko šume i litica
prema selu zvanom Kamenica
Nekad je to bila velika mjesna zajednica
danas poznata kao”Dolina masovnih grobnica”

Cijelu pjesmu možete pročitati na profilu  Selvir Baće