Prošle sedmice imao sam priliku da boravim u nekoliko dobro organiziranih zajednica građana Bosne i Hercegovine u zapadnoj Evropi. S obzirom da sa sam se posljednjih dvadesetak godina često i prilično ozbiljno bavio problematikom dijaspore (čak sam sa prijateljima pokretao i pet godina uređivao časopis za dijasporu, sarađivao sa nekoliko medija u dijaspori, organizirao konferencije na tu temu itd.), nisam bio iznenađen pozitivnom emocijom koju naši ljudi gaje prema Domovini. Naprotiv, uvijek tim susretima dominira uzvišeni osjećaj domoljublja, koji se u samoj Domovini rijetko sreće, što je i razumljivo, jer upravo ta udaljenost i nedostajanje rađaju čežnju i nostalgiju. Ovoga puta sam bila je prisutna ozbiljna doza zabrinutosti za budućnost zemlje. Moji sagovornici su tražili više informacija, pitali za mišljenje, iznosili crne slutnje… Nisam imao odgovore na mnoga pitanja: da li aktualna politička situacija vodi ka raspadu zemlje; šta poduzimaju bošnjačke nacionalne institucije i bošnjačka politika da se to ne desi; da li će ponovno biti rata itd.

Stavljajući na stranu pretpostavke o disoluciji zemlje koju otvoreno i sistematski priprema rukovodstvo bh. entiteta Republika Srpska markirajući 2018. kao izvjestan datum za „razdruživanje“, kao i mogućnost da takav scenarij dovede do oružanog sukoba, zapeo sam kod pitanja koje bi mi trebalo biti najlakše: šta činimo da zaustavimo uništavanje Bosne? Taj proces njenog razbijanja nikada poslije rata nije bio intenzivniji i opasniji nego sada. I zaista, šta Bošnjaci čine da to spriječe? Da li imaju želje i snage da zaustave raspad zemlje? Da li smo nakon 100.000 mrtvih prodali Bosnu? Gdje su bošnjačke institucije i bošnjačka politika? Da li je u miru pola Bosne poklonjeno?

U situaciji kada su vlast u RS jasno najavile otcjepljenje, isto kako je Karadžić najavljivao rat, kod Bošnjaka vlada neobjašnjiva nevjerica i inertnost. U zadnjih deset godina osnovane su desetine saveza, kongresa, udruženja, pokreta, akademija i drugih tijela koja okupljaju Bošnjake. Čim Bošnjak osjeti u svojim rukama snagu on osnuje novu organizaciju jer se u startu ne može složiti sa ljudima i programom one organizacije u kojoj je tu snagu dobio ili prepoznao. I u njoj nađe sebi uglednu i uticajnu poziciju. I svu energiju troši na dokazivanje da je bolji od drugih, a da bi bio bolji druge mora onesposobiti, uništiti, poniziti, oslabiti… I na to danas Bošnjaci troše najviše vremena, energije i ljudi. Teško je zamisliti da smo bili sposobni potrošiti toliko svojih ljudi i skoro ugušiti ideju Bosne, koja je devedesetih godina bila toliko jaka da je skoro cijeli svijet bio uz nas. Danas, skoro da u svijetu nemamo neupitnog prijatelja. Prijatelje u drugim narodima Bosne temeljito smo gubili i prodavali nesposobni da steknemo nove.

Bošnjačka politika, posmatrano i u horizontali i u vertikali opterećena je nerazumljivim, samouništavajućim koruptivno-kriminalnim izolovanjem, kako od interesa naroda i države, tako i od bilo kakve zajedničke platforme koju bi činilo više političkih aktera. Ona se, autistično, svodi na uži prostor sarajevske kotline, ne zato što je to najvažniji interes države, već zato što je najveća koncentracija moći i kapitala na tome mjestu. Nije se bošnjačka politika distancirala od pola zemlje, koliko je pripalo Republici Srpskoj zato što ne voli taj prostor već isključivo zato što tamo nema novca koji može kontrolisati, tako da su Bošnjaci i pola Države kolateralna šteta. Bošnjačka politika nije u biti koruptivna, ali ona otvoreno održava na ključnim pozicijama ljude koji su korumpirani. Javna je tajna ko su kriminalci, ali proces samouništenja je aktiviran i nema snage koja ga može zaustaviti. Bošnjaci su spremni za radi interesa nekoliko pojedinaca i bogatih porodica žrtvovati zemlju. Možda i nisu spremni, ali to čine.

U trenutnoj konstelaciji odnosa nema načina da se postigne nacionalni kosenzus oko bilo koje ideje ili bilo kojega autoriteta. Političke partije ideju jake države i nacije podređuju trenutnim, dnevnopolitičkim interesima i interesima bogatih i bahatih pojedinaca, koji su u sjeni djelovanja partije. Najjača među njima, Stranka demokratske akcije, koja još uvijek ima ogroman kredibilitet u narodu, u opasnosti je da se uruši ukoliko ne smogne snage da se obračuna sa korupcijom i kriminalom u vlastitim redovima. A za sada to ne čini. Sve je to znak da su Bošnjaci u ozbiljnom problemu.

Naravno, krivnja leži u onima koji zemlju žele da sruše i pocijepaju, ali ništa se manje neće smatrati krivima ni oni koji su čuvari zemlje, a taj posao ne obavljaju dobro. Veoma ozbiljna aktivnost na rušenju BiH, koju zadnje dvije godine vodi Beograd, a stidljivo i(li) skriveno to čini i Zagreb, posljednjih sedmica je uzela maha. Signal je to Bošnjacima da moraju imati sva nacionalna tijela u stanju pripravnosti, u stalnim zasjedanjima i traženju rješenja. Projekat Podrinje kojim se upravlja iz Beograda, otvoreno ruši integritet države BiH. Pri tome bošnjačka politika nema odgovor, a nacionalne institucije i intelektualci nemaju odgovor. Imaju međusobne optužbe i ne podnošenja, ali niko nema odgovor: šta učiniti i kako zaštititi državu i narod(e). Niko nema čak ni reakciju. Nema reakcije na najavu otcjepljenja, osim komentara da to neće moći bez rata. Kakvoga rata? Kojega rata? Ko će ga pokrenuti i ko voditi? Čime? U ovom trenutku Bošnjaci skoro da nemaju snage da napišu saopćenje za medije, a kamoli da pokrenu rat kako bi zaštitili zemlju? Iznošenje neutemeljenih stavova i prijetnji može nanijeti dugoročnu štetu Bosni i Hercegovini, a Bošnjake markirati kao militantne elemente, koji nemaju nacionalnu stabilnost neophodnu za upravljanje državom .

Dakle, ovo su razlozi zašto se ljudi u dijaspori nisu registrovali za izbore i zašto su izgubili Srebrenicu, Veliku Kladušu… Oni su zadnjih 24 godine navikli da reakcija građana, u zemljama u kojima žive, može pokrenuti bilo koji društveni proces. U Bosni ništa ne može pokrenuti društvene procese, čak ni paljenja zgrada, kojima smo bili svjedoci prije dvije godine. Zašto bi onda podržali bilo koga i na bilo kojem nivou. Umjesto predizbornih obećanja oni žele rezultate.

Sva ova pitanja sa kojima sam se susreo tokom nedavnih putovanja već godinama ostaju bez odgovora. Međutim, najporazniji trenutak sam imao u susretu sa djecom čiji su roditelji porijeklom iz Bosne i Hercegovine. Nakon mog kratkog predavanja o kulturi, tradiciji i bogatoj povijesti naše zemlje upitao sam djecu da li znaju i jednu činjenicu vezanu isključivo za Bosnu i Hercegovinu kojom se mogu ponositi, koju mogu istaći kao svoju prednost kada razgovaraju sa svojim vršnjacima Nijemcima. Iako je očigledno da se sa njima mnogo radi i u porodicama i u zajednici (a najbolji pokazatelj je da odlično govore bosanski jezik), djeca nisu znala ni jedan odgovor. Kasnije ću razgovarati i sa njihovim roditeljima. Oni su mene upitali:

-Pa, čime se možemo ponositi? Možemo li ičim?
Posljednjih dvije decenije hronično loše stanje u zemlji kreiralo je veoma ozbiljnu devijaciju u našem mentalitetu. Svi znamo šta ne valja (a ne valja mnogo toga), svi znamo ko je kriv i kako bismo uradili tuđi posao, a tek rijetki rade svoj posao. Nažalost, izgubili smo svoj ponos, samopoštovanje i bitku sa silama zla.

Da li i jedan čovjek, koji za sebe tvrdi da je bosanski patriota, ima pravo da toleriše kriminal i korupciju? Funkciju koju su nekada imali četnički topovi oko Sarajeva, danas su preuzeli kriminalci i korumpirani službenici – i jedni i drugi su u funkciji uništenja budućnosti naše djece. Prema tome, kako smo se borili protiv ratne opsade, moramo otpočeti borbu i protiv mirnodopske opsade. A danas je bolje nego sutra, da ta borba krene.

Mehmed Meša Pargan