“Iako je hodža znao dobro zboriti , bilo je, bogme, i drugih muških i ženskih mještana koji su bili hodajuće riznice iluma i lijepog kazivanja. Kad se sjetim samo onog Mustafe Mehina i njegova eglena, danas se, evo, sav nekako uskomješam.
Bio on veoma pametan insan u fameliji Alića, bistar, razgovoran, čak bi i sultanu mogao dževap dati, i to dževap da vrijedi – ama bio pravi insan iz Sarača, butum Bošnjo i butum musliman. Nije njegov muhabet ličio na priču koja je tuhafli bujala kao kakva seoska potočina, već lijepo kazivanje koje krijepi dušu i izaziva hoćkost. Znao je rasporediti životne dane i imao je vremena, kad mu se na sijelo dođe, da egleniše a eglen mu bio kao da sve iz kakvog učevnog kitaba kazuje. Sijeldžijama je znao ispričati osvajanje Andaluzije bolje nego kakav softa iz medres.
Znao se uživjeti u priču o Tariku ibni Zijadu, pa insan sijeldžija pomisli da je i njega Musa ibni Nusajr poslao kao askera da sa Tarikom forsira more do španske obale. (…)
Mustafa Mehin bio je pobožan Allahov rob. Kažu da je pobožnost povukao od brata Ibrahima, kojem u ibadetu nije bilo ravnog u Saračima. Držao je Mustafa do islamijjeta, bio skroz tabijatli i ništa mu od islamskih dužnosti nije izmicalo. I kad bi se, poslije otkivanja kose, zaputio u Hrustanovku ili Zbjegove da britkom kosom “travu obara”, od Allahovih farzova nije odstupao. Horilo – gorilo, namaz mu nije prolazio.
A njegov otac Meho u baščama svojim imao voćke koje su bile hoćke, jer su i one ezan slušale, a djeca njegova mu uvijek bila sedždom obilježena.

(Piše:Enver Alić -” Znakovlje vremena saračkog insana ” )