Našli su ga skupljenog u ćumezu, među kokošima, golog. Marija poranila da nahrani krmad, kravu i junicu, da pusti kokoši i kad je otvorila vrata kokošinjca unutra čovjek; dobro da je nije srce strefilo od straha, govorili su. Našli Mileta a nisu ga tražili, iz prostog razloga jer se nije ni izgubio, a i kad se momak izgubi na jednu noć, opet ga niko ne traži jer se momci u tim godinama često gube.

Mile je došao kući i legao da spava, to je zadnje čega se sjećao, ispričat će desetak dana kasnije.

Niko nije ni pokušao objasniti kako se izgreban, prljav i nesvjestan sebe, našao daleko od kuće, uplašio i Mariju i njene kokoške, i kako se provukao kroz vrata na ćumezu kad kroz njih jedva dijete da može proći.

Tri dana je ležao pod visokom temperaturom povremeno gubeći svijest, a onda, kada se to najmanje očekivalo, ustao iz kreveta i nije se sjećao ničega što mu se desilo one noći.

Misirlići su malo mjesto i u njemu se ljudi poznaju. Iako nisu mogli objasniti otkud Mile u Marijinom kokošinjcu, znali su da nije došao u krađu kokošaka. U Misirlićima se znalo ko krade. Kad nestane kokoši u nekog domaćina, tačno se znalo pred čiju kuću ići i koga zateći kako peruta pokradene koke kojima je zavrnut vrat. Znalo se, isto kao što se znalo da Mile Rogan, zvani Rogonja, nije krao, nikad ništa pa ni tada. A da nije krao, potvrđivalo je još nekoliko detalja. Marijina kuća bila je podaleko od Miletove da bi zbog tri bosanke tabanao do tamo i uz put prošao desetine drugih kokošinjaca dupke punih uhranjenim kokošima. Lopovi ne kradu bez odjeće koliko god da je vruće, niti se gazde dočekuju u ćumezu. Povrh svega, Mile je u svome dvorištu imao stotinu sedamdeset i četiri zadružne kokoške pa mu pouzdano nisu trebale tuđe.

Sve se to znalo, ali se i dalje nije moglo objasniti otkud Mile, momak o sebi pri sebi, u pola noći da tumara kroz Misirliće. Neko se usudio spomenuti kurvaluk i Mariju, ali su ga brzo ušutkali da ne čuje Stevo jer Stevo bi zasigurno nekoga polomio kad bi to i naslutio, a nije teško pogoditi ni koga. Debela, masna Marija, nosila je miris krmadi sa kojima je bila češće nego sa djecom, osmoro njih, oni razboritiji su tu mogućnost odmah odbacili i ne spominjući je.

Pa ipak, niko ništa nije znao, a Mile je tvrdio da se ničega ne sjeća, u što je malo ko vjerovao.

Svašta se nagađalo o tome gdje je i zbog čega Mile one noći krenuo i šta ga je do kokošinjca dovelo; raspojasala se mašta, onda se, kao što to i biva, našlo neko novo čudo kojem se iznova čudilo.

U Misirlićima se inače ništa ne može sakriti što nije nikakvo čudo jer Misirlići su malo mjesto. Samo ponekad se desi nešto što zaškaklja radoznale ko žarom da se ožare, svrbi ih, a ne smiju se počešati jer će gori belaj napraviti, tako da trpe i čekaju da golicanje prođe.

Kad neko od mještana umre, svi se na jedno mjesto okupe da pokojnika isprate i zaduže žive da i njihov ispraćaj ne zaborave.

– Ljudski život je ko sitan trag zeca u snijegu, traje dok ga ne pokriju pahulje – govorio je lovac Đoja Mitrović dok su se vraćali sa sahrane Jagode Jovine. –

Jovu, eto, više niko ne pamti, a ode i njegov jedini potomak Jagoda i trag koji je on ostavio koliko sutra će zamesti stoka.

Rijetko ko doživi duboku starost kakvu je Jagoda, i da joj ljekari nisu zbog sepse obje noge odrezali, prije bi skončala. Baba Jagoda, tako su je zvali svi u Misirlićima, otišla je u osamdeset i trećoj i bila tačna kao sat, umrla baš onog dana kad su joj doktori prognozirali da će umrijeti.

Đoja je volio da priča pa je govorio i kad treba i kad ne treba i na svako pitanje imao je odgovor. Misirlićani su ga trpjeli jer drugačije i nije moglo: Kad ga već nije odnio rat, ni mi ga nećemo dirati, tako su zborili i znali da je svakom loncu poklopac.

Đoja ušuti jedino na sahranama jer se okupi dosta svijeta iz drugih mjesta, a priče i rakije nikada dosta, pa sve nadoknadi još dok se vraća kući.

Sa Jagodine sahrane Đoja se vratio sa Miletom Roganom i od tad ga više niko nije mogao ubijediti da je vodeća pričalica u mjestu, uvjerio se da dolaze mlađe i talentovanije generacije od njegove.

– Da ti pravo kažem, ja sam izgleda bio jedini koji se nije radovao kad su ono lovci ubili vuka. A i kako da se radujem, meni žao kad vidim zgaženu mačku na putu, a, vala, ne mogu se radovati kad neko ubije, posebno čovjek zvjerku u šumi. On uđe u šumu, u njenu kuću, i ubije je, pa zbog toga ja treba da se radujem, a jok, ja to, vala, ne mogu. U ovim krajevima vuka niko nije vidio više od pedeset godina i sad vidjeli i ubili, bolje da ga ne vidješe. Kažu da je bila vučica i da njen mužjak luta planinom sam i tako će biti do zadnjega dana, jer tako je to sa vukovima. Ne kriju se vukovi džaba od ljudi tolike godine, a i ovo dvoje da su bili pametniji, ne bi ona bila mrtva, a on udovac, što je kod njih isto kao da je i mrtav. Ne prođe ni tri mjeseca, a onaj Stanko ubi medvjeda i to povelikog. Veli da mu je medvjed isprevrtao sanduke sa pčelama i krao med, a ne kaže da ga je ubio od straha, a da, onako spavećiv, dok je čuvao pčelinjak a medvjed ga probudio, nije ni znao puca li u bukvu, u štalu, u čovjeka ili u medvjeda.

Đoja ga gleda i smješka se. Pustio ga je da dovrši što je počeo zbog toga što je nageo kantu s vodom i pio, a Mile Rogan požurio da ispriča šta mu je na pameti. Čuo je da Mile više nije što je bio prije one noći u Marijinom kokošinjcu, ali mu to nije bilo na pameti.

– Ti opet mimo ostalog svijeta. Čuj, žao mu vuka! – reče pošto je spustio kantu s vodom kraj bunara.

Mile šuti i vrti glavom, što se svakako moglo protumačiti.

– Kako ti nije žao onolikih ovaca što su ih vukovi poderali, a žao ti vuka, jadna majko svoja, jesi duševan – zadirkuje ga Đoja.

– Žao mi je i ovaca, nije da nije, al’ ovce viđam svaki dan, a vuka nisam nikada vidio živa, pa, vala, nisam ‘tio ni mrtva da ga gledam kad su ga ono pronijeli drumom.

– Bit će da ima razloga što vukova nije bilo tolike godine – uozbilji se Đoja.

– Sad ima više lovaca nego vukova, medvjeda i ovaca skupa.

– Valjalo bi, veliš, malo promijeniti strane, šta misliš da vukovi počnu loviti lovce?

– Ne bi na dobro izašlo.

– Sigurno da ne bi, pa što se onda buniš?

– Ne bunim se ja, samo kažem… Bolje da ništa nisam ni rekao, je li tako?

– Bolje je, Mile, bolje. Svaki put kad bi da nešto kažeš samo zbog toga da ne šutiš, ti bolje ušuti pa ćeš vidjeti da je pametnije nego svašta pričati – govori Đoja; drago mu što i on nekome može reći ono što njemu počesto kažu, a on nikad ne posluša.

– Misliš?

– Ne mislim, znam, naučio od pametnijih od sebe, al’ sam prvo, kao i ti, pričao i kad treba i kad ne treba.

– Znači da šutim.

– Šuti.

– Dobro, šutim – reče Mile ispraćajući Đoju pogledom do susjedne okuke.

– Šuti ti, Đoja, ja vala neću, ja ću lajati glasnije nego šargo Miladinov, sviđalo se to nekome ili ne sviđalo. I da znaš da bih volio da vukovi potjeraju lovce kroz šumu, da i lovci vide kako je biti lovljen, pa ako im se svidi, neka i dalje ubijaju, a ako ne, neka bace puške i manu se ćorava posla.

Možda ga je Đoja i čuo dok je grabio niz put ali se ne okrenu. Onako kako sebe zna, znao je i da će Mile Rogan nastaviti da melje šta mu na pamet dođe, ali mu je bilo drago da i on bar polublesavog Mileta može posavjetovati.

Da Mile više nije isti, njegovi ukućani su krili koliko su mogli. U početku su to bile blage promjene raspoloženja, a onda je dobijao napad priče koja nije imala ni svrhe ni kraja; hodao je po susjednim selima u svako doba dana i noći, a kad mu nisu dali da izađe iz kuće, vrištao je da se komšiluk ježio od tih zvukova.

Krajem se ubrzo pronio glas koji niko nije mogao zaustaviti.

– Puko Mile Rogonja, puko ko zemlja kad popuca.

– Još na Jagodinoj sa'rani sam ja vidio da sa tim momkom nešto nije uredu. Ni tada mu sve nisu bile na broju, dok on brani vukove od lovaca, a zna da sam ja lovac, nisu tu čista posla – govorio je Đoja Mitrović, a ni ostatak sela nije zaostajao u ogovaranju.

Svako je imao po jedan argument više kojim je dokazivao Miletovo ludilo i da se slušala ta priča, ispalo bi da Mile nikada i nije bio normalan.

Ljekari nisu pomogli ako se ne broje lijekovi za smirenje koji bi i bika uspavali a na koje je Mile vrlo brzo postao imun. Popovima se smijao u lice i nasrtao na njih. Travari i gatare, osim što su debelo naplatili svoje usluge, ništa nisu promijenili. Vodili su ga i u grad kineskim doktorima pa kad su vidjeli da ništa ne pomaže, da je Miletu sve gore, da postaje nasilan i da ga niko ne može obuzdati, da tuče i grebe svoje najbliže, njegov otac se odlučio za još jedan, posljednji pokušaj da izliječi sina.

Hodža Raif ga je primio prije svih drugih, kao da je znao da će otac i sestra dovesti Mileta u njegovu kuću. Desetak ljudi je sjedilo za širokim stolom na Raifovoj avliji i on ih je zamolio da dođu sutra.

Tri sata je bio sa Miletom u sobi, a onda pozvao i njegova oca da uđe. Milutin je obarao pogled pred Raifom kao krivac pred sudijom i šutio.

– Znaš li šta mu može biti?

– Da znam ne bi’ ga tebi dovodio.

– Na sve muka naćera, je l’ de?

– Na sve.

– I na ono što misliš da se nikada neće i ne može desiti?

– Na sve.

– Pa znaš li šta mu je, Milutine Rogan? Ako ne znaš, za deset dana više nećeš imati sina.

Milutin šuti, oborio glavu i šuti.

– Na ljudske kosti se najprije može nagraisati i to tako da nejma lijeka – govori Raif.

Milutin ne diže glavu.

– Na nešto je udario, na neku silu s kojom se ja ne mogu izboriti.

– Ima li ko da može… Raife… Sin mi je…

Sad Raif šuti i ne sklanja pogled, gleda u Milutina onim svojim krupnim, zelenim očima zbog kojih su ga djeca prozvala okonjom, u čovjeka skupljenog u samog sebe i kao da se među njima dvojicom lome brda za koja niko drugi nije znao da postoje.

– Sin ti je, kažeš…

– Jeste, sin.

– Dobro, Milutine, ne znam hoću li mu moći pomoći, niko ne može znati, ali ću dati sve od sebe i neću biti sam, a ti moraš obećati, moraš se zakleti…

– Šta da obećam, uradit ću za njega šta god treba?

– Kada dođe vrijeme, znat ćeš šta treba da uradiš. Zapamti da si dužan i da niko osim tebe ne može vratiti dug.

– Šta god treba, samo ga spasi.

– Hoću, budem li mogao. Sad ti je važan jedino njegov život, ali kada izađeš iz ove kuće, kad god ga imenom zovneš, sjeti se da nije ozdravio slučajno. Na ovom papiru ti je ime čovjeka u Gradačcu, idi kod njega još danas, sam.

Milutin vrati sina kući i ne govoreći nikome ništa uputi se u Gradačac. Došao je kasno pred kuću čiji domaćin ga je prijateljski primio.

– Poslao te je veliki čovjek koga ja poštujem i cijenim. Uđi u sobu – reče mu visoki, sijedi čovjek koji nije imao više od trideset godina. – Sjedi i slušaj.

Milutin sjede u udobnu fotelju a ruka se mahinalno maši džepa sa cigaretama i zastade.

– Slobodno zapali. Tvog sina je one noći pretralo nešto što rijetko kojeg čovjeka živa ostavi. Išao je na groblje, znaš li zašto?

– Ne znam, kako bih znao, majka mu je umrla prije godinu dana, možda je zbog toga.

– Ne vjerujem da je zbog toga, ovo je nešto što će tek doći. Vidiš li ove sijede u mojoj kosi, drugih osim sijedih i nema. Sjedio sam u ovoj istoj sobi i dozivao sile o kojima ništa nisam znao, a kada su me u svoj svijet uvele i pokazale mi ono što čovjek ne treba da vidi, u momentu sam osijedio. Kada sam se vratio, rekoše mi da me nije bilo 15 dana, da su me tražili, ali da me nisu mogli naći. Za tih petnaest dana vidio sam što drugi ne vide za trista godina, od tada liječim neizlječivo. Tvoj sin je vidio ono što će se tek desiti za godinu, dvije, deset, ne znam za koliko. Doći će vrijeme kada ćete ti i on moći spasiti one koji danas spašavaju vas; hoćete li to uraditi to ne znam, niti ću poživjeti da to vidim. Ja i Raif ćemo bdjeti cijelu noć, a ti idi kući i znaj da se ništa ne dešava slučajno.

Pred zoru se Milutin Rogan vratio u Misirliće.

U narednih godinu dana, negdje do devedeset druge, Mile je ozdravio, završio fakultet, odselio iz Misirlića u Sarajevo, oženio se i ubrzo dobio kćerku Milicu.

Radio je kao inženjer za komunikacije kada je počeo rat. Trudnu ženu i kćerku poslao je autobusom kod rođaka u Dansku, a on se vratio u Misirliće da vidi rat u svom najgorem izdanju.

Ne možeš proći kroz vatru, a da se ne opržiš, govorio je sebi sklanjajući se od fronta koliko je mogao. I on i svi njegovi nosili su uniformu, a uniforma se ne nosi bez razloga.

Jedne noći vojska je zarobila više od osam stotina ljudi, i zatvorila ih na mjesto gdje je nekada bilo sportsko igralište.

Naredne noći su ih, sve do jednog, odveli pored sela, do groblja, gdje je čekala iskopana raka i pobili; i žene, i djecu i starce. Ako je neko i ostao živ u onom ludilu zemaljskom, umro je pošto su mašine zagrnule i poravnale zemlju nad tijelima.

Oca nije prepoznavao, Milutin je i spavao sa uniformom na sebi, pustio bradu, opasao pištolj i nož oko sebe, pozivao na osvetu i pio više nego ikada u životu.

Noć poslije masovnog ubijanja, niko nije spavao. Vojska je otišla, a domaće ljude je bilo strah od tolike prolivene krvi.

Ujutro će Milutina Rogana naći preklana, a njegovog sina golog, daleko od kuće, u kokošinjcu Marije Ilić, ludog i krvavog.

Glasom koji niko nije raspoznavao, vrištao je nešto o neispunjenom obećanju i dozivao nekog Raif-efendiju. Noćima su ga nalazili kako čuči i rukama kopa zemlju ispod koje su bili pobijeni, niko se nije iznenadio kada je osvanuo obješen pored samog groblja.

Porodica Rogan nestala je u ratu, niko iz te loze nije ostao živ. Ne zna se šta je bilo sa Miletovom ženom i kćerkom, ali se zna da se nikada nisu pojavile u selu.

MEHMED ĐEDOVIĆ