Tog ljeta osmogodišnji Avdo je izašao iz kuće da se igra i nikad se više u nju nije vratio. Otac i mati danima su čekali, pitali, tražili, policija se raspitivala po okolnim mjestima i ništa.

Sve se moglo izgubiti, motika ostane na njivi, dok se kopa krompir  zaboravi se, izgubi se Nurijin ručni sat, poklon od oca mu rahmetli, u Ismeta proljetos nestala ovca iz tora, nikad je nisu našli, ali se šuška da su se hrsuzi omastili još iste noći je okrenuvši na ražnju. Prvi put se desilo da nestane i dijete, malo je ko pamtio da se to desilo nekada prije. Otac i mati su čekali slomljeni bolom  sa istom nadom i prvi i deseti dan, a Avde nije bilo.

Rodilo voće te godine, grane trešnje isprevijane od roda, šljive krupne, plave. Stari Jusufaga zadovoljno je trljao ruke obilazeći mivu i nekako veselije i brže hodao putem hramajući. Dok je bio u ratu, u Njemačkoj SS diviziji, partizanka ga teško ranila u nogu i nogu mu odsjekli, jedva ostao živ. Danas, zloćudni Jusuf, sam svoj, ni sa sinovima nije mogao ni po jednu, a da se ne posvađaju. Prohoda do svoje njive podupirući drvenu nogu štapom, vuče je onako ukočenu i vazda nešto priča sa sobom. Šapće, zvjera okolo, valja krupnim tamnim očima, nikoga ne voli i niko njega ne voli.

Ništa se nije mijenjalo. Jesen je žurila da odradi svoju godišnju smjenu i sakrije se, smišljajući čaroliju za narednu godinu.

Sead je rastao pored majke koja je neumorno obrađivala zemlju, a on, onako sitan, visio bi okačen o najbližu šljivu. Nena bi ga smjestila u sepet koji je podložila sijenom i starim krpama, a sepet svezala za šljivu. Kad je Sead odrastao i krenuo u školu, najbolji drug mu je bio vragolasti Avdo, koji se ničega i nikoga nije bojao. Onog dana kada se izgubio Sead je obišao sva mjesta gdje su njih dvojica bili skupa. Hudžeru Husejnovice,  kućicu u šumi  gdje su se skrivali od roditelja, penjao se na njihovo drvo, zavirivao u djedov magacin, u štalu i ništa. Avde nije bilo. Da su se igrali skrivača, nikad ga ne bi našao, dobro se sakrio, toliko dobro da ni sam nije znao da se vrati.

Ništa se nije mijenjalo. Sead je rastao kao i sva druga seoska djeca iz njegove generacije, još jednom prelazeći mukotrpni put odrastanja, mladosti i starenja, utrt put kojim svako prolazi sam, i uči. Neko nauči, neko ne dobije priliku, a neko samo misli da je naučio. Kad god se zacrvene trešnje na debelim, vremenom nagriženim stablima, zaigra Avdina slika, vidi ga kako se pentra, spretno kao vjeverica po Jusufaginim trešnjama. Kad su jednom prilikom njih dvojica i Seadov rođak, dječarac njihovih godina, tek pristigao iz grada po noći krenuli Jusufagi u trešnje, unaprijed se radujući krupnim hrskavim babrljankama, stigli do njive u kojoj je bilo sedam prekrasnih trešanja i da se ne guraju na jednoj svaki se popeo na drugo stablo. Kad su se najeli, u neko doba oblačne, tamne noći, vratili se kući, zadovoljni i punih stomaka. Avdo i Sead su se uistinu prejeli te noći, ali gradsko momče nije okusilo  nijedne trešnje. Priznao im je to tek dva dana poslije, kad su prolazili pored Jusufagine njive pokazivanjem stablo hrasta na koje se  popeo i uzalud tražio te slatke, hrskave babrljanke.

Sead je završio školu i odselio u grad još u ranoj mladosti. Rijetko se javljao, rijetko dolazio i trešnje kupovao samo na pijačnim tezgama, po kilu dvije, ne više.

Stabla, skinuta do gola, tresla su se od hladnoće pod naletom britkog vjetra sa Konjuha. Ramo Timin, upregao kobilicu, natovario kola puna platnenih vreća tek samljevenog žita i sa Hanom na vrećama kaskao putem. Teško da je neko znao koji put Ramo mijenja kljuse, ali svi pamte njegov hunjkavi komentar:

–  Majku mu, tek ga navadim da ne jede žito, a on crkne! – govorio je kopajući raku mršavom, lipsanom kljusetu.

Ne bi prošlo ni nekoliko dana on bi već odnekud dovodio drugo, još mršavije, kljakavo, izubijano konjče i uprezao u kola.

Bio je onizak, mršav, poguren kad hoda, nepravilnih crta lica duboko urezanih u bradom zaraslu kožu, posvađanih očiju, razrok. Ramo je mijenjao konje, kao da je u tome plaho uživao. Najveći broj konja bio je izmoren, izrađen, slabo hranjen, pao bi pod teretom drvenih kola i više ne bi ni ustao.

Ženu mu je našao Alija, da barem jede na vrijeme i spava u čistom, i tek tad počeše problemi. Iz godine u godinu, Tima je rađala djecu. U gradu bi vjerovatno postali beskućnicima, prosili po ulici i bili odličan materijal za buduće kriminalce da se selo nije pobrinulo za njih. Dosadilo komšiluku gledati Timu sa sitnom djecom po đerizima, u kući “k'o babini zubi” klimavoj, koja samo što se nije srušila, i pokrenu akciju. Skupe pare i naprave Rami lijepu, pomalu kuću. Kad god je kome trebalo suhih drva iz šikare, da se dovuče crna furuna sa pijace, odvuče smeće, raspe stajnjak po ledini, zovnuo bi Ramu, da i on štogod zaradi.

Zvala ga je i Hana i požalila, još kad su krenuli do mlina, onako prazni, konjče se nekoliko puta saplelo i jedva se vuklo po blatnjavom kolskom putu. Ramo galamio, udarao kljuse bičem i nije joj dao da siđe s kola ubjeđujući je da ono može vući i puna kola ljudi, a doli neće njih dvoje.

Strepila Hana i sad dok su se vraćali natovareni vrećama brašna i samo čekala da iznemoglo konjče klekne u blato.

Tek što su kola krenula kako treba, ona osjetila olakšanje i ponadala se da će stići do kuće bez problema, kljuse kleknu na prednje noge, povuče kola još jednim trzajem u kanal i skljoka se u blato i vodu. Uzalud je Ramo psovao, galamio, tukao, mršavi iznemogli hajvan, tužnih očiju, pomirenih sa sudbinom i dalje je ležao u jarku.

– Ništa se ti, Hano, ne sikiraj, otkačiću ja kola i pustit’ da se malo odmori, da ufati have i viđećeš da će povuć’ k'o momak curu u sijeno. Znam ja Zekana, nije ovo njemu prvi put, ima taj iskustvo za tri čo'jka – hunjkao je Ramo kroz nos.

Već blatnjava, Hana se napinjala da odgurne kola naprijed preko ovećeg kamena koji je zapeo pod točkove, mumljajući sebi u bradu kletve što ne posluša svog čovjeka i ne uze nekog s traktorom da doveze brašno.

Sinu joj u sjećanju Ramina kokoš Manja koju je lani posebno hranio, mimo svih ostalih živinčadi. Bila je nekako umiljata, najmanja i zbog toga kod Rame izazvala simpatije koje je rijetko kad osjetio prema insanu, a kamoli prema živinčetu. Hranio je i pazio, a ona rasla, sve dok jedan dan nešto ne pojede i ne oteže vratom. Milovao Ramo Manju i pomišljao da je komšiluk maksuz otrovao.

– Ženo, ja ću Manju operisat’ pa ako joj šta god bude u voljetu, onda j’ od dušmana otrovana, ako ne bude, onda ne znam šta joj more bit’ – reče i prihvati se posla. Nožem joj raspori grkljan da bi potvrdio svoju sumnju. Kad ništa ne nađe, razočaran, uredno zaši rez na mrtvoj kokoši i zakopa je u vrtu. Hana je taj dan došla na kahvu, a Ramo žalostan zbog Manjine smrti, prepriča svoj prvi “operativni zahvat”.

– Moja operacija je uspjela, nije da nije, al’ mi je pacijent umro – reče Ramo a Hana se nije mogla suzdržati da se ne zasmije na glas.

Priča o uspjeloj operaciji i mrtvom pacijentu se pročula selom, tako da je Ramo na sijelima bio glavnom temom za sprdnju.

“I opet ja blesača uzela Ramu da mi dovuče brašno”, mislila je Hana napinjući se da pomjeri kola. U kanalu, sav blatnjav Ramo, je vukao konja za uzdu, pokušavajući ga izvući na čistac.

– Hajde bolan, šta si leg'o, hajd’, znam ja da ti moreš samo nećeš da se fališ, hija Zekane kljusino lijena, hija, kad velim! – podvikuje, a konj ni da makne iz kanala. Okupili se radoznali oko kola, dobacuju, šale se, a kad su vidjeli da je Ramo posuzio od muke prišli da pomognu.

– Bogami će livsat, livsa mi kljuse, Hano, dina mi, ispašće pita skuplja od tevsije. Sav blatnjav, promrzao, iznemogao, jedva je izvukao konjče na livadu i ono se osovi na nesigurne noge koje su klecale i podrhtavale, a Ramino lice se ozari.

Sedmero djece su izrodili tokom braka i kako je koje raslo, tako se red u kući više znao. Hava kao najstarija, sva na nenu Šerifu, držala je kuću urednu i čistu i niko, pa ni otac joj, nije mogao ući da se prije toga ne opere na bunaru, ako je prljav, skine se i obuče drugu odjeću. Tri sina, jedan drugog sustigli, većinu vremena provodili su van kuće, vrlo brzo su i sami počeli doprinositi. Pamti se da su tokom i neposredno poslije rata viđani tamo gdje se najmanje očekuju. Skupljali su i prodavali staro željezo, čahure po bivšim ratištima.

Jednom prilikom policija pretraživala kuće ne bi li otkrila ima li neko skriveno oružje nakon rata i više iz šege došli i kod Rame. Tražili, a Ramo ih uvjeravao da on nema oružje, a i ne treba mu. Tek slučajno, u podrumu nabasali na dvije sakrivene puške, Ramo hunjka i uvjerava ih da ne zna otkud oružje u njegovom podrumu.

– Dina mi, neko mi maksuz podmetn'o da me obruka pred narodnom vlasti, – veli on. Kraj njega smrknut i nezadovoljan njegov Muhamed, pljunuti otac po svemu, ne izdrža, a da ne kaže.

– Vala, kad su našli moje, sad ćeš i ti babo dati svoje! – veli Muhamed i odvede policiju do ćumeza odakle izvadiše još jednu pušku. Gleda to srednji sin i on prokide:

– Podaj him i onu u hudžeri, kad nose, nek’ nose sve!

Rezultat slučajne posjete Raminoj kući bio je zaplijenjenih pet automatskih pušaka koje su djeca našla hodajući po srpskim selima pa sklonila za ne daj Bože.

Ponosan na svog Zekana, Ramo je taj dan, doduše na jedvite jade, istovario vreće pred Haninu kuću, govoreći joj da on zna svoje konjče i da nijednog trenutka nije sumnjao u njegovu izdržljivost. Umoran, ali zadovoljan, nakon kahve i večere odgegao se kući vodeći za uzde konja koji je jedva vukao prazna kola. Zekan je preživio, do jutra, kada ga je Ramo sav očajan pronašao u štali, opruženog i hladnog. Vjerovatno bi još jednom operacijom pokušao spasiti život svom hraniocu da nije bilo kasno. Braneći se dušmanima i baksuzlukom i Zekana je zakopao.

– Šteta, majku mu, tek što sam ga naučio da me sluša – mrmljao je sebi u bradu.

Tu jesen je zaledila zima, kao maksuz, kao da se igrala, kao da je htjela pokazati ljudima da ona nikada ne gubi svoju draž, da nikada nije ista, da se bez obzira na ponavljanje ipak mijenja, da je svaki put drugačija isto toliko koliko je slična nekoj ranijoj zimi.

Zimu je Ramo predeverao bez konjčeta, kako, zna samo on, jer je bez hajvana u štali njemu teže bilo u kući. I Jusufaga je, u ono malo njegovih kostiju što mu je ostalo, osjetio nemoć. Nije mu, doduše, bilo prvi put, no “miris ilovače”, kako je volio reći, škakljao mu je nozdrve.

Ramo razgrnu cjelac, napravi prtinu, pa ahbabu u posjetu. Nađe ga u velikoj, hladnoj kući u postelji, sklupčanog i blijedog. Mrmljao je nešto na nepoznatom jeziku i tresao se, gledao u plafon okrečen u bijelo i kao da nije ni primijetio da više nije sam.

– Merhaba, merhaba, kakav god da ti je taj jezik kojim zboriš, Jusufaga – razgovijetno će Ramo. A bolesnik sam sa sobom i ko zna sa kim još priča i sad neujednačeno miga očima, mišići na licu se grče, kao da prate neku nečujnu melodiju.

– Samo ti pričaj, her Juso, i pravi se da me ne vidiš, ja Ramo Timin, vidim tebe, znam da me čuješ i to je dovoljno. Dever'o je Ramo sa ljudima isto kao i sa konjima i deverat’ će ako Bog da i dalje, ti, vidiš, sa ljudima nikad nisi znao, živinčadi da ne spominjem. Al’ znam da pamtiš, Juso, isto k'o što pamti i priglupi Ramo sa kojim se cijela mahala šprda. Pamtit ćeš, ako Bog da, do smrti, a nje ćeš se, daće Allah, načekat’ i molit’ da ti poganu dušu u lijepi Džehenem uvede. Za tebe drugo i nije, jel tako her Juso?

Ramo je pričao sam sa sobom više nego sa bolesnikom koji se sada samo tresao bez riječi. Obojica su za trenutak čuli krikove umirućih u najgorim mukama, u njemačkom logoru, čiji upravitelj i glavni kasapin bio Jusufaga, a jedan od rijetkih preživjelih Ramo Timin.

Nije Ramo dugo sjedio i nije mu bio prvi put da posjećuje Jusufagu. Čim je stigao Jusin najmlađi sin, Ramo odgegao niz Selišta.

Niko nije mogao da dokuči šta to spaja ovu dvojicu toliko različitih ljudi da čim jedan padne u postelju, razboli se, onaj drugi dođe da ga obiđe,  dok su zdravi okreću glavu jedan od drugog. Niko ne dokuči, a oni šute k'o zaliveni i strpljivo čekaju vječitog kosca da uđe u njihove bašče i zajmi otkos.

Te zime Jusuf nije ustao iz postelje, a negdje s proljeća, prvi put otkako je otišao, u selo dođe Sead. Kosu mu prošarale sijede, oči kao da su ostale zagledane u daljinu, traže nešto i ne nalaze, a bore na licu i gusta smeđa brada kao pisar riječima ispisale iskustvo minulih godina. Bilo je vrijeme zrenja trešanja i bjelice tek ojedrale.

Mati ispriča da je umro Jusuf beg, jedva dušu ispustio. Veli, na samrti pozvao sinove i rekao im da je on ubio malog Avdu, našao ga, vele, na trešnji, ubio kao pašče,  i zakopao na kraju svoje njive.

Još mu reče da svi pamte Ramine riječi kad je čuo za Jusufaginu smrt.

Veli Ramo Timin:

– Nije Bog zao insan da kažnjava odmah, i njegova volja teško je razumljiva nama smrtnicima!

Jedino tada, kažu, nije zamucao i sam se sebi iznenadio.

 Mehmed Đedović