14.dec.2012
Osam godina je Rasim Kompirić bio mrtav.
Prežalili ga i odbolovali i prijatelji i neprijatelji. Njegovi najmiliji naučili živjeti bez oca, žena bez muža, nastavili dalje niz godine i urijetko ga se sjećali.
Nikome Rasim nije zamjerio, bio je razborit čovjek, znao da svi jednom odu, ali mu nije bilo svejedno što se život i bez njega tako brzo omladio.
Isto bi bilo, mislio je dosta kasnije, i da je umro za prave.
Šta se u stvari desilo sa Rasimom to niko sa sigurnošću nije mogao reći. Njegov primjer je jedan od onih ispred kojih i medicina stane zbunjena i prizna svoju nemoć. Bit će da je čovjek, prostije rečeno, ko one kuće što djeca prave u pijesku, prvi val ih poravna; bit će da se u Rasimovom psihičkom svijetu nešto golemo urušilo i ostavilo ga ko biljku, ni živog ni mrtvog, ni tamo ni ovamo.
Tako je barem njegovima objasnio doktor Said Klepo nakon što je priznao da ne zna kako pomoći pacijentu.
Klepo je bio jedan od najuvaženijih ljekara i u karijeri mu se samo jednom desilo da ne može da riješi slagalicu i to baš sa Rasimom Kompirićem.
Tako je Rasim umro, zaboravljen, i osam godina okom nije trepnuo.
***
Gustu, pamučnu smjesu mraka prvo su narušile žute leptirice sa fenjerima, malim, sićušnim fenjerima. One su, valjda, pokrenule u njemu nešto što se bilo zamorilo i umrlo.
Prva misao došla je dosta kasnije. Jesam li zaboravio pisati, moram provjeriti znam li još uvijek da pišem, to je pomislio čovjek koji je par godina prije nesreće proglašen najboljim novinarem u zemlji, čovjek koji je pisanjem počinjao i završavao dan. Potrajat će dok bude bilo moguće da svoju misao i praktično provjeri.
Desilo se da je njegovom kolegi Denisu izgorjela kuća. Zapalile se elektro- instalacije. Poslije su ustanovili da se to desilo usljed preopterećenja na mreži ili ko zna čega, uglavnom kuća je izgorjela.
Ta paljevina se mogla objasniti i na drugi način, zna li se da je Denis u to vrijeme pisao seriju tekstova o korupciji u aktuenoj vlasti, no niko, iz razumljivih razloga, uzroke požara nije potražio na toj strani. Denis valjda više nije htio, ili nije smio da dalje čačka mečku, kontajući da je vrag odnio šalu i da su mu u tom požaru mogla izgorjeti djeca. Kada djeca dođu u pitanje od svega se odustaje, no djeca su srećom ostala nepovrijeđena.
Da se to nije desilo nikada Denis, taj arogantni, hladni čovjek, ne bi shvatio to što je shvatio. Za par sati ostao je bez svega što je imao, bukvalno samo sa odjećom na sebi, novinarskom torbom, golfom dvojkom iz osamdeset i četvrte i novčanikom u kome je bilo četerdeset sedam maraka.
Odjednom je imao samo ono što je dao drugome, vraćalo mu se niz vodu ono što je bacio uz vodu.
Požar je promijenio Denisa i od njega napravio boljeg čovjeka, darežljivijeg, osjećajnijeg; a sve materijalno brzo je nadoknadio jer mu je pomogao i onaj kome Denis od ranije nikada ne bi.
Tako je i Rasimu, dok je ležao u krevetu tijelom iz koga se život preselio na neko drugo mjesto, postalo bitno samo ono što je dao drugome.
Kroz slabašne zavjese svijesti, nepozvan, pojavi se lik mladića koga je uveo u svijet novinarstva, Zaima Šojke. Dugo nije bio siguran treba li zbog toga biti nagrađen ili kažnjen, jer novinarski posao će zasigurno ubiti vedrinu i zasjeniti osmijeh na dječačkom licu.
Godinama poslije čitat će njegove tekstove i slušati glas na radiju. Zaim Šojko postao je dobar i ozbiljan novinar.
Vjerovatno je i zaboravio da mu je on otvorio vrata tog začudnog svijeta informacija, on mu je ubacio klicu u svijest, naveo ga na put i mudro se izgubio.
U tim nesigurnom iskrama svijesti, kroz koje su paradirali likovi za koje se nije mogao sjetiti ni ko su ni šta, pojavio se i Zaim.
Trebalo je da umre da bi ga se sjetio, jer drugačije sigurno ne bi.
Taj mladić je bio njegova jabuka koju je bacio uz vodu. Rijetka koja je dala rezultate i vrijedila svakog truda.
Da nije umro, nikada ne bi priznao da je tako.
***
Onda su počele da mu dolaze neke tuđe misli. Nije se mogao sjetiti da je ikada polagao lovački ispit, jer on nije volio ubijati životinje i nije bio lovac. Na tom ispitu je dobio pitanje: Kada se pare mačke?
Nije znao odgovoriti a iz nekog razloga je želio da položi taj ispit. Rekao je da se mačke pare tokom čitave godine, a kada se neki debeli brko nije složio sa njim, pozvao je komisiju da odu do Marikine kafane oko koje se okuplja dosta mačaka i da se uvjere da ih ima barem sedam generacija.
Nije se sjećao šta je bilo dalje, je li položio, da li je ikada išao u lov i ta misao će dosta brzo potpuno izblijediti.
Leptirice su dolazile povremeno, nekad su donosile svijetlo a nekad je u njihove male fenjere svjetlo ulazilo i one su ga odnosile.
Tada još nije znao za strah, za njega će saznati onda kada leptirice prestanu dolaziti, upoznat će jedno – zaboraviti drugo.
***
Da mu je neko tražio, nacrtao bi tačnu kartu toga mjesta i donio vode, da dokaže da je čista i hladna i da liječi. Rekao bi da bi bilo logičnije da se Zemlja zove Voda, a ne zemlja, a mislio na taj potok.
Oko mjesta gdje izvire rasječena je gusta šuma i napravljen kolski put koji se urijetko koristio.
To je mali, planinski izvor, stidljiv, može biti da za njega niko ne bi ni saznao da nije bilo Esadova suvata. Ranije je potok tekao, lijepo ga je vidio kako krivuda i osjetio njegovu svježinu. Onda je bio neki potres, zemlja se pobunila i prolomila, popucala, provalila se i sakrila stručak vode koji je u nju oticao. Ono malo korita kojim je voda tekla brzo je zaraslo i za potok bi se brzo zaboravilo, ko za čovjeka kada umre pa mrtav leži osam godina.
Da ne šušti na izvoru i da ne teče onih dvadesetak metara do provalije, kojoj djeca nisu smjela prići ni blizu, bilo bi kao da ga nema.
Preko potoka se onim kolskim putem prelazi i ide u njive, a te njive se zovu Esadov suvat. Ranije se taj kraj zvao Suvati, ali pošto narod nije znao ili nije mogao upamtiti imena svih vlasnika njiva da uz njih doda i ono suvati, a Esada, eto, najprije upamtiše, čitav kraj nazvaše Esadov suvat.
Tačno je mogao, da mu je neko tražio, nacrtati i u zeleno obojiti goleme livade ograđene gustom šumom.
Šumu su, kao i suvate prozvali po svom, po nekoj svojoj logici, bukovu Bukvik, grabovu Grabik.
U taj kraj više niko ne zalazi. Daleko od naselja, čistica omeđena drvećem djeluje nestvarno. U tišini si mogao čuti vlastite misli, ometane zvukovima šume, koji počesto i nisu bili naročito prijatni.
Djeca su u svojim najstrašnijim pričama pokušavala zamisliti šta se dešava u Esadovom suvatu kada nikoga nema, i nijedna od tih priča nije bila dovoljno strašna da nadmaši njihovu vlastitu maštu o bićima, koja mora da su se okupljala na tom mjestu kada ljudi ne bi bilo u njivama, i ko zna čemu sve ne.
No svemu dođe kraj, samo treba biti dovoljno strpljiv.
U suvatu je bila jabuka kakvu Rasim više nikada u životu neće vidjeti. Stablo je veliko i na njega se djeca nisu mogla popeti, ali su motkama mlatili goleme plodove i od jedne jabuke najede se pet dječaka. Kasnije će, sjećajući se te jabuke, potvrditi misao da u krošnjama samo dobrih jabuka zastaju motke kojima su se mlatili plodovi. Na loše ljude i loše voće niko se ne osvrće.
U toj njivi Esad je napravio brvnaru u kojoj je ostavljao vile, grablje i sav drugi alat koji mu je mogao zatrebati na njivi.
Doći u jabuke i igrati se u suvatu mogli su samo oni hrabriji, jer za djecu je taj kraj djelovao nestvarno i sablasno.
I sad je pamtio put, do detalja, i ako bi morao, da je mogao, otišao bi, samo da je mogao ostavio bi grad i otišao. Ako je misao o lovačkom ispitu bila tuđa, nijedna druga od ove nije bila više njegova.
Iz Gornjih Merića se prođe kroz Esadove njive koje su i duge i široke, a ima ih šest. Na kraju šeste njive je ona golema provalija koju je za sobom ostavio zemljotres kada se zemlja pobunila. Duga rana u zemlji.
Na rubu one zadnje njive, uza samu šumu, pored potoka i blizu provalije rađale su jagode kakvih, kao i onih jabuka, nigdje nije bilo. Rađale bi svake godine da ih nisi mogao pobrati.
Te njive su obično bile uzorane i posijane, ali oni rubovi do šume nikada se nisu mogli uzorati jer im se nije moglo prići. I pored straha djeca su se radovala tim jagodana.
Jednom je Šahid, zakleti neženja i redovni posjetilac svih kuća i seoskih okupljanja, sveznalica i kabadahija, ispričao nešto što djeca nisu zaboravila.
Kada se napio ispred prodavnice Šahid je, dovoljno glasno da ga čuju dječaci koji su se igrali na igralištu nedaleko odatle, ispričao da je njegovog rođaka Esad uhvatio da bere one jagode, pa zatvorio u brvnaru i pet dana ga nije pustio da izađe. Šahid nije propustio da kaže da će tako proći i svi drugi koje Esad uhvati u jagodama, zlobno se smješkajući.
Trebalo je hrabrosti da se predevera ondašnje djetinjstvo i pobijede strahovi kojih nije falilo.
Djeca se okupe na igralištu i odlučuju šta će raditi taj dan; da li da se igraju kauboja, ganjaju loptu ili da idu u Esadove jagode.
Na spomen jagoda javio se mali, strašivi Meho Vahidov. Rekao je da se po selu priča da se na tom mjestu gdje rađaju najljepše jagode, koje je i bez te priče djelovalo sablasno, nešto prikazuje. Što manje objašnjenja, to je strah bio veći, naročito kod djece.
Odluka da se ide u jagode dođe u pitanje.
Rasim se dobro sjećao da je baš on napao malog Mehu i rekao mu da laže, kao što je uvijek i lagao, i da je kukavica kao što je uvijek i bio; da samo on i niko više zna za prikazivanje i prikaze i da od te njegove priče nema ništa. Meho je otišao kući a desetak dječaka se dogovorilo da se poslije ručka sastanu na igralištu i idu u jagode. Između straha i slasnih jagoda odlučili su se za jagode.
Sat vremena kasnije, u tačno dogovoreno vrijeme i na zakazanom mjestu, od silne družine pojavila su se samo dvojica. Ostali su se odlučili na sigurniju igru pa da ne bi ispali kukavice nisu ni došli.
Rasim Kompirić i Salko Tošo se nisu dali uplašiti kojekakvim pričama. Malo su sačekali družinu i kada su vidjeli da niko ne dolazi, krenuše sami uz put, ogovarajući drugove koji se pokazaše kao velike kukavice i koje zaplaši Meho svojom pričom.
Tek kada su, oznojeni, došli do potoka i guste šume, i oni se sjetiše Mehine priče o prikazama i tada im nije bilo svejedno. Učini im se da je mjesto baš dobro utočište za kojekakve prikaze.
Odjednom, nisko rastinje zadrhta, i nešto što nisu mogli razaznati jurnu na njih. Uplašeni pričom o prikazama, napeti ko strune, jurnuli su bježati u momentu zaboravljajući jagode. Nespretno upadoše u onaj procijep u zemlji, ostruge i pruće, izgrebali su se i ižarili, ali stali nisu. Pobjegli su kroz Bukvik, kroz šumu i nisu prestajali trčati sve do prvih kuća. Tada se vidjelo da njihov strah nije bio mali koliko su se oni trudili da ga sakriju. U silnoj jurnjavi ni jedan se nije smio osvrnuti i provjeriti ide li za njima to od čega su bježali.
Te večeri su društvu koje se okupilo na igralištu imali šta pričati. Dječaci su ih slušali izbečenih očiju a oni su svoj strah pretvarali u pobjedu, pretjerujući bez mjere; i zahvaljujući tome nekoliko dana su bili glavni među svom djecom.
Kasnije će saznati da su, berući jagode, djeca Esadu gazila travu u njivi, a može biti i slomila koji klas žita, ako je bilo zasijano. Stariji ljudi su prije bili naopaki, sve su djeci zabranjivali čak i ono što je najmanje trebalo braniti, i svakako ih kažnjavali. Srećom, ni djeca nisu slušala svaku.
Za Esada su djeca samo čula, i to sve najgore što se o nekome moglo čuti, plašili su ih tim Esadom kao čudovištem. Te, ubit će te Esad ako ne slušaš, te zatvorit će te, te Esad vaki, te Esad naki, a niko od djece Esada nikada nije vidio.
Na raskršću, kod dva bunara, dječaci su igrala fudbala i sastajali se. S prvim mrakom bi ih majke zvale da idu kući, a oni bi se i dalje igrali. Dosta godina kasnije sa sjetom će se prisjećati tih dana.
Dok nisu porasli, urijetko su više prilazili blizu Esadovog suvata, a kad su porasli, još i rijeđe. Zaključili su, da ih je onomad, u jagodama, uplašio Esad, o kome su samo slušali. Možda ih, doduše, i nije imao namjru uplašiti, ali oni su pobjegli i nisu stali do sela.
I danas se priča da se na tom mjestu, pored potoka koji otiče u zemlju, uza šumu, prikazuje, i tu se ništa nije promijenilo.
Esad je umro dvije godine kasnije, njegovi sinovi odselili u Sarajevo, kćeri udate negdje oko Živinica.
Esadova kuća propada na samku, udaljena od sela, propada od vremena, tužna jer je niko ne obilazi.
Današnja djeca više ne idu u šumske jagode, zatvorena u kućama provode vrijeme uz televiziju. Kauboja se ne igraju, niti ganjaju loptu po igralištu.
Priča o prikazivanju nema koga da plaši, jer odavno, niko ne zalazi po šumama i do Esadova suvata, a ni jagoda, kako je čuo, više nama na rubu njive.
***
Rasim Kompirić je osam godina bio mrtav. Kada se probudio i ustao iz kreveta, prvo mu je palo na pamet da provjeri je li zaboravio da piše.
Bilo mu žao što se život nastavio bez njega, što su ga svi prežalili, pa i njegovi najmiliji.
Rekao im je, ne bez gorčine, da je on probao ono što njih tek očekuje, i da svi oni koji su njega tako brzo zaboravili, neće dobiti još jednu priliku kao što je on dobio.
Kada je potpuno ozdravio nije se sjećao leptirica sa fenjerima, lovačkog ispita i Esadova suvata.
Nikada, doduše, nije zaboravio da je bio mrtav, više od osam godina.
MEHMED ĐEDOVIĆ