U našu podozrensku mahalu te jeseni stigla su trojica stranaca koje do tada niko iz sela nije vidio. Učitelj Mirso, jedini obrazovan među neukim svijetom, poslao je Suljinog malog Emina da obiđe selo i sazove narod pred školu.

Bojeći se kakva belaja, ljudi su pustili jesenje poslove u njivama i požurili prema školi, omanjoj okrečenoj kućici u kojoj je osmero seoske djece sticalo osnovno znanje.

Dođoše ljudi i iz najudaljenijih njiva jer su znali da ih Mirso ne zove za džaba, a kad on zove red je se i odazvati.

Otvori se priča među okupljenim narodom koji se od rada čestito ni napričati nije mogao, te koliko je u koga rodio krompir, te kakvo je žito i jesu li ga krmci bucali, jesu l’ bundeve podbacile ove godine, je l’ se grah užižio i zamalo se ne zaboravi zbog čega se došlo.

U neko doba iz škole izađe Mirso sa onom trojicom i sve se utiša.

Gleda narod u lijepo obučene strance i čudi se kako spariše cipele pa sva trojica iste obuli. Gleda odijela, kravate, tanke crne torbice u rukama i ne mogode se načuditi kad jedan od njih izvadi nešto iza pojasa, stavi na uho, izmače se u stranu te poče pričati sam sa sobom, a ono nešto što je držao u ruci nije bilo veće od otučka. Čudi se narod, jer kod nas je sam sa sobom pričao jedino ludi Zedo, a ovaj u odijelu  ostavljao je dojam sasvim prisebna čovjeka.

Kad stranac prestade pričati i vrati onaj otučak za pojas, Mirso pročisti grlo i graja se utiša.

Veli naš učitelj da se bliži vrijeme izbora i da i mi, ko i sav ostali dunjaluk, treba da glasamo, da je tako rekao zakon i da je to nešto naše, naše pravo koje nam niko ne može oduzeti, a za koga ćemo glasati to je, ko biva, naš ćeif.

Došla je, eto, gospoda iz grada da nam pomognu da prosječemo put do sela i da ne budemo mimo ostalog dunjaluka, pa da nas zaposle i bolju školu da nam izgrade a i doktora i struju da nam dovedu.

Pričala su ona trojica svaki gotov po dva sahata i lijepo ih bilo slušati. Znaju ljudi da pričaju, vidi se to odmah, pred njima je i učitelj Mirso post'o nešto malešan ko zrnka žita. On ih je najviše i slušao, gleda u njih otvorenije usta i ne diše. Vala sam se bio prep'o da ćemo učitelju vode preko mašica morati davati da pije jer je poplavio, pa pozelenio, ko da se prep'o od one trojice.

Vala im i ona odijela stoje ko da su u njima rođeni. Jedan lista neke papire i priča kako ćemo imati više žita i krompira, poslaće nam, veli, i ovaca i koju kravu, a narod blene i šuti.

Ispade da su džaba pričali više od po dana jer je narod zapamtio samo ono za krave i ovce, posebno za krave. Milun Bumbar cijelu noć nije mogao zaspati misleći kako će mu iz grada poslati kravu pa će imati čime prehraniti onu svoju sirotinju.

Nena Nandžija, kad su stranci otišli, priđe meni i šapnu mi tako glasno da su je svi seljani morali čuti.

– Šta ono govore sinko, ja malo zadrijemala, a i ne čujem više ko nekad.

– Ništa, neno, ništa nisu rekli.

Tog dana nismo se vratili na njivu da nastavimo sa poslom.

Babo je pred spavanje naredio da ćemo sutra obrati žito i grah, otresti orahe i prostrijeti ih po tavanu da se suše, a ako se stigne mogla bi se osušiti i ona kruška jeribasma.

Poranimo ujutro pa na njivu. Ne stigosmo ni do pola puta, sustiže nas onaj Suljin mali i reče da nas učitelj zove da se okupimo pred školom. Babi ne bi pravo, al’ kad Mirso zove, selo sluša. Vratimo se, računajući da je dug dan i da ćemo imati kad u kuću unijeti ono što je zemlja dala.

Pred školom se okupilo gotov svo selo, nema jedino Esedove Hanife jer treba da se porodi pa su je, ne strahujući, ostavili samu u kući u kojoj je već četvero djece sama rodila.

Mirso izađe iz škole sa dvojicom ljudi koje selo do tada nije vidjelo. Oni kratkovidi mislili da su se vratili isti oni od juče, toliko su im ličili.

Mrljeknu učitelj dvije, tri riječi, preko volje, vidjelo se, i reče da će haman izbori pa su zbog toga došli ljudi iz grada da nam pomognu da lakše i bolje živimo.

Ona dvojica, lijepo obučeni, obrijani do ispod kože, ošišani, kod jednog na očima crne naočari, a drugi miga ko da mu smeta krezavo jesenje sunce.

Vele popravit će nam put, dovesti vodu i struju, slat djecu u školu i sve nas zaposliti da imamo od čega živjeti, kao da smo sada mrtvaci.

Vidim ja, Milun naćulio uši, pa kad nijedan ne spomenu krave, smrknu se.

I ovi su znali lijepo da pričaju, oni pričaju mi slušamo i dan za čas prođe.

Kad su ljudi počeli sjedati po meraji, naslanjat se laktovima na travu, a Milun je, koliko sam ga mogao smotriti jer se izmakao u kraj, i prilegao, odnekle iza škole zablejaše dvije ovce. Narod živnu, zaplaka Nazifin mali Ramiz jer ga neko prignječio u onoj gužvi koja se odjednom stvorila, i Milun za tren bi na nogama, al’ dok smo se mi snašli, ovce dadoše Hajrinom Neziru, ko veli, da ih smjesti u tor sa onih stotinjak svojih, a kome će pripasti zaprave, vidjet će se poslije izbora.

Još nam ona dvojica podijeliše kamaru šarenih papira sa slikama, među kojima su njihove bile najveće. Kad su odlazili, rekoše da za njih glasamo da će nam kad pobjede i dođu na vlast dati zlatne kašike, jer ove naše, vele, više nisu u modi.

Odoše ona dvojica niz Biševo, a nama se u njivu nije imalo radi čega ići jer je dan bio pri kraju.

Babo šuti i stenje, ništa ne govori i ništa ne planira za sutra.

Dugo nam se nije desilo da svih sedmero u kući prispimo i da sunce prije nas izađe. Kad poustajasmo i umismo se na bunaru, otac nešto zateže, ne žuri, ko da nas ne čeka njiva od dvajs i pet duluma puna žita, graha i bundeve.

Suljin mali nas je zatekao dok smo se tako razvlačili po avili, od hudžere do podruma i od šupe do štale.

Opet učitelj zove pred školu i mi pred školu, jer učitelja valja slušat.

I opet se narod zapričao, a Mirso sa četvericom izađe pred nas.

U kojoj li prodavnici svi kupuju ista odijela da mi je znati, mumla do mene Milun Bumbar.

I oni došli zbog izbora, i mora da ih je neko doveo jer sami teško da bi nabagudali put. Ko, biva, biće i voda, i struja, i taj čemerni put i škola i posla, i krava i ovaca i volova, a naći će se za selo makar jedan traktor.

Niko ne govori da je vode uvijek bilo, da nam veća škola ne treba jer nema toliko djece, i ova im je prekomotna, da struja dovde ne mere dobacit i kad bi htjela, a i šta bi neuk svijet sa njom, da put selo nije htjelo i kad je moglo, da traktor ne bi mogao zaći ni u jednu njivu, a da se ne prevrne, jer su strme.

Oni pričaju, a narod šuti.

Milun se možda ponadao kakvoj obećanoj junici, ali riječi ne progovara, i on vidi da od priče nejma hajra.

Podijeliše i oni papire sa svojim slikama i upaljače, a učitelju pred cijelim selom dadoše četiri nove neispisane teke i dvije drvene olovke sa gumicom na vrhu, za djecu.

Blagosilja ih nena Handžija, a oni pričaju li pričaju. Onom jednom kravata stoji na krivo pa se žene podsmjehuju. Djeca od onih papira prave rakete i bacaju po meraji.

Sve su prilike da bi ovi još pričali jer se sve činilo kao da su nešto zaboravili. Kad misliš da nemaju šta reći, oni udare iznova pa razvežu priču ko da su tek došli. Pričali bi da ne pade kiša i rašćera svo selo.

Požurili ljudi kućama i ne gledaju na one u odijelima koji sa Mirsom zamakoše u školu.

Padalo je osam dana i osam noći, nebo nakvasilo zemlju pa noge u nju zapadaju.

Što se od roda našlo na njivama istruhlo i rijetko ko je uspio nešto od ljetine sabrati i od kiše spasiti.

Oni u odijelima iz grada više nisu došli. Neke papire na kojima je trebalo glasati, učitelj Mirso je vratio, a od nekih djeca pravila rakete i igrala se. Jedino je Milun Bumbar gotov do proljeća pričao o junici i čekao je da se uzvere uz Biševo i pravo pred njegovu štalu dođe, pa je i on na kraju odustao.

Niko ne zna šta bi sa one dvije ovce koje su ostavili u Nezirovom toru, a Nezir ne progovara.

Bila je to jedna od najtežih zima koje pamtim, jeli smo sušenu žaru drvenim kašikama, i to jednom dnevno. Nena Handžija nije dočekala proljeća, a i u mene babo je bio žutno, dobio boju, al’ ost'o na nogama, ljepšeg mejta ja vidio nisam.

Selo se više nikada nije sakupilo kada bi učitelj Mirso slao Suljinog malog. Pošto niko nije došao u školu onoga dana kada je trebalo glasati, on je vratio kutije sa listićima, neotvorene.

MEHMED ĐEDOVIĆ