Priča o jednom od trenutno najboljih napadača na svijetu ne počinje njegovim majstorijama u finalu Lige Evrope, niti golovima koje je dao prije dolaska u madridski Atletiko. Priča o Radamelu Falkau, Kolumbijcu za kog protivničke odbrane i golmani nemaju rješenja, počinje igranjem loptom između drveća manga. Ili druženjem sa legendama Ajaksa još dok je bio 11-godišnjak. Ili možda nastupima za klub koji je lansirao slavnog golgetera Di Stefana. Ili studijima novinarstva. A završava se… Ne, ta priča tek počinje.

Radamel Garsija je imao jasan plan: htio je da i sin krene njegovim stopama, da igra za Kolumbiju jednog dana. Istina, otac je bio defanzivac, ali je riješio da unese i malo živosti u svog nasljednika. Najprije imenom. Radamel, kao nastavak tradicije. Falkao, kao spoj čvrste evropske igre i čudesnih brazilskih rješenja na sredini terena, odlike koje su nekadašnju zvijezdu reprezentacije Brazila i vjerovatno najboljeg stranog igrača u istoriji Rome, i krasili.

Falkao je brzo opravdao očevo povjerenje, pa su ga kao 11-godišnjaka emisari iz Ajaksa poveli u Amsterdam, “da upozna klub”. Upoznao je. I klub i legende poput Edvina van der Sara, braću De Bur, Jarija Litmanena i svog omiljenog fudbalera, Mihaela Laudrupa. Da, onaj legendarni Mihael Laudrup koji je odbio da igra za Dance na EURO1992, jer je smatrao da njima nije tamo mjesto, već reprezentaciji Jugoslavije koja je zbog sankcija onemogućena da nastupi. Mihael je ostao bez senzacionalne euro-titule koju su uzeli njegovi sunarodnici, a Falkao je prilikom tog susreta ostao bez dileme. Želio je više od svega da se dokaže među najjačima.

Odlukom roditelja, međutim, Ajaksu je poručeno da je mališan premlad da bi živio toliko daleko od kuće, pa je nastavio sa kućnim vaspitanjem, lokalnim školovanjem i vjerom da će jednoga dana pokazati koliko vrijedi. Otac ga je poslao u Bogotu gdje se priključio ekipi Milionariosa. Slavni klub za koji je igrao Alfredo Di Stefano, potonja legenda madridskog Reala. Malo po malo, i mali Falkao krčio je sebi put ka velikima. Kao 15-godišnjak je dobio poziv da igra na Južno-američkom prvenstvu za igrače do 17 godina. Tada su ga spazili skauti River Plate.

No, jedno je bilo kada veliki klub pozove i porodica prihvati poziv, a drugo je – čekanje šanse. A nje, isprva, dugo nije bilo u Buenos Ajresu. Igrajući za podmladak, potom za rezervni tim, Radamel je, u dugom čekanju da mu se ukaže šansa u prvom timu, riješio da upiše studije novinarstva. “Nikako da naučim da napišem dobar naslov”, govorio je tada uz smeh. A onda je iznenadno, te 2005, trener riješio da ovog 19-godišnjaka ubaci u prvi tim. Pružio mu je šansu, a on ju je skoristio sa dva gola Independijenteu, u svom debiju.

Skroman, a odgajan u hrišćanskom duhu, posle svakog gola zahvaljivao se Bogu. Navijači su ga dizali u nebesa, a on je tamo uzdizao samo svoju zahvalnost. “El Tigre” (tigar) nazvale su ga pristalice Rivera. Razumljivo, em je “grizao” za svaku loptu, em Argentinci baš i ne vole da skandiraju brazilska imena poput “Falkao”. Ipak, njegova slava trajala je samo šest nedelja. U novembru 2005. pokidao je ligamente kolena kada se ispružio ne bi li postigao gol. A onda je pogoršao stanje jer je pre vremena počeo sa napornim vežbama. Nije ga bilo na terenu gotovo godinu dana, a kada se vratio, nije ličio na sebe. Dao je samo tri gola u sledećih devet meseci.

Mnogi su tada počeli da sumnjaju u njega, pitali se da li vrijedi, ali on nije sumnjao u svoju veru. Na teren je istrčao 2007, u 16 mečeva postigao je deset golova, a onda je krenuo da raznosi protivničke odbrane i u narednih godinu i po dana. Zaludio je Južnu Ameriku, većinu evropskih giganata, a on je rešio da prihvati poziv koji je uputila uprava Porta. Ostao je smiren i zahvalan na svemu. Iako ga je država odlikovala “Ordenom de Bojasa” za velike zasluge. Iako je počeo da pokorava Evropu.

“Mnogi od nas koji krenemo da trčimo za loptom, kao ja između drveća manga kao klinac, pomisle da je fudbal izvor mira i radosti u životu. To je greška, jer čim dođete do profesionalnog fudbala, oseti se neka praznina… Srećom, ona se lako popuni vjerom u Boga”, objašnjava 26-godišnji Falkao svoj put ka visinama o kojima drugi samo maštaju.

Za Porto je odigrao 87 mečeva. Dao je 72 gola i osvojio šest trofeja za te dvije godine, uključujući Ligu Evrope. Prošlog ljeta prešao je u Atletiko Madrid. I sa njim, u prvoj sezoni, osvojio Ligu Evrope. U finalu, svom 47. meču za “jorgandžije”, postigao je 34. i 35. gol u novom klubu i poveo Madriđane do pobjede od 3:0 nad Bilbaom.

“Vjeruj, i vidjećeš slavu Božiju”, bila je te majske noći u Bukureštu poruka na majici nesuđenog novinara – koji više nema problem da naslovi priču. Radamel Falkao je i sam postao naslov.