Mersiha Mehmedović rođena je sa deformalitetom gornjih i donjih ekstremiteta. Iako to njoj i njenoj porodici nije predstavljalo problem, u društvu je uvijek nailazila na dobre i loše ljude, na one koji su joj pomagali, ali i one koji su joj odmagali. Prvih šest razreda osnovne škole završila je u Švicarskoj, državi gdje su joj svi pomagali, upućivali ali i izlazili u susret. Zatim dolazi u Osnovnu školu u Memićima gdje nailazi na gostoprimstvo i pomoć drugih.

„Svi su mi tada pomagali, izlazili mi u susret. Onako kako su se ponašali u Švicarskoj isto je bilo i u Memićima“ priča nam Mersiha.

No, po završetku osnovne škole za Mersihu počinje pakao. Naime, Mersiha je kao odlična učenica upisala jednu od elitnijih škola u našem kantonu, tačnije u Gimnaziju „Meša Selimović“, ali tu je nisu prihvatili ni profesori, ali ni školski drugovi.

„Tu sam provela oko mjesec dana. Profesori mi nisu pomagali, a tadašnji direktor škole mi je rekao da nikada tu neću biti prihvaćena. Moja majka me je svaki dan dovozila do škole i pomagala mi da odem od kabineta do kabineta. Ona je nosila moja kolica, a ja sam na stražnjici išla sa stepenca na stepenac“, prisjeća se kroz suze Mersiha patnji u „elitnoj“ školi.

S obzirom da Mersihi u susret nisu izlazili u ovoj školi, ona odlučuje napustiti obrazovanje. Međutim tada je majka uspijeva prebaciti u gimnaziju u sklopu MSŠ Kalesija.

„Kao da sam se ponovno rodila. Tada sam upoznala svog razrednog stariješinu Mensura Malovića koji nikada tokom mog školovanja nije pravio razliku između mene i drugih učenika“, govori Mersiha.

Ona za Kalesija online ističe da je u Kalesiji stekla i prava prijateljstva i da su joj svi pomagali, družili se s njom, pa čak su skupa išli i na ekskurzije.

Nakon gimnazije u Kalesiji, novi problemi počinju za ovu tada odličnu učenicu. Željna obrazovanja upisuje Filozofski fakultet u Tuzli smijer Socijalni rad gdje polaže prijemni ispit, ali je zbog invaliditeta ne žele kao studenta.

„To je bio za mene šok. Spriječili su mi osnovno pravo, a to je da se školujem. Najviše ma zabolilo kada je jedan profesor izašao i mojoj majci rekao da uzme invalidska kolica i da me vozi jer tu nemam šta tražiti“, prisjeća se Mersiha.

Nakon napuštanja fakulteta Mersiha se okreće humanitarnom radu. Počinje volontirati u Udruženju djece sa posebnim potrebama „Osmijeh nade“. Donosila je svaki dan djeci osmijeh na lice, pomagala im, čitala s njima, učila ih ljudstvu, odgovornosti i ljubavi. Ova humanitarka kojoj su „oteli“ priliku za školovanje, zapošljava se 2010. godine u Tuzli.

„Počela sam u oktobru da radim, počela sma da zarađujem novac. Dokazala sam da znam i da mogu. Počela sam da živim u Tuzli, sama sebi sam plaćala stan, hranu. Bila sam ponosna na sebe, kao i moji roditelji koji su mi uvijek bili podrška“, kazala je Mersiha.

Kroz posao stekla je nove prijatelje, ali ljubav svog života upoznaje putem interneta.

„Dopisivali smo se, razmjenjivali poruke i on je zatražio da se vidimo. Ja sam to odbijala iz straha da će me „odbaciti“ zbog mog invaliditeta. Jedan dan sam smogla snage i rekla sma mu da želim da se vidimo. Od tog našeg prvog susrea svaki dan smo se viđali, razmjenjivali poruke, e-mailove a u septembru prošle godine ta ljubav je krunisana i brakom“, rekla je Mersiha koja mijenja prezime iz Mehmedović u Fazlić.

„Moj Dževad na mene nikada nije gledao kao na osobu koja je invalid, on je u meni vidio dobru dušu i čisto srce. Između nas je ona prava pravcata ljubav“, zaključila je na kraju razgovora za naš portal Mersiha (Mehmedović) Fazlić.