5.

Krajem decembra četerdesete tridesetogodišnji Avdija jasno je mogao osjetiti zlokobni dolazak rata. Brinuo je, no njegova briga je bila potisnuta jednom drugom. U dnevnoj sobi, pored hamandžika rodio se njegov sin Sejfo.

Avdija je rat proveo kao priučeni bolničar u partizanima. Kasnije će ga doktor Ljahov, Rus koji je radio u bolnici u Zvorniku, obučavati tri puta sedmično. Poznavanje lijekova, davanje injekcija, previjanje rana. Koga rat tom poslu nauči taj ne zaboravlja i ne griješi.

To će možda najviše doprinijeti da Avdija djecu šalje u škole, i Sejfu usmjeru u mahaničare. Vidio Avdija šta znači biti Ljahov, biti doktor, a šta nepismen i orati njive sa upregnutim volovima i odabrao za svoju djecu.

Iz vojske su nestajali konji, a dolazili kamioni, svijet se mijenjao, trebat će mu vozača i mehaničara.

6.

Na kursu je seoski mladić naučio šta je motor, kako radi, kako mjenjač mijenja, kako se kvari, a kako popravlja.

Sejfo je dobro ispekao zanat, učio, pitao što ne zna, griješio pa popravljao.

7.

Sejfin drugar Kadro Tubić ostao je u svom selu. Znoj na zemlji iskapao. Volove je dosta kasnije zamijenio traktorom pa njime zemlju prevrtao.

Smajo Alibašić, takođe…

8.

Mladoženja se radovao pozivu za vojsku i svijetu koji ga čeka, ali i tugovao jer mu žena ostaje u roditeljskoj kući. Dvadeset i četiri mjeseca vojske, daleko od drage i kuće, daleko od Prnjavora.

Na pozivu je pisalo: škola za vozače i automehaničare Rijeka, peta vojna oblast, kasarna Trsat.

9.

Voz Tuzla – Rijeka klapara na šinama. Vojnici zabavljeni sa svojim teškim mislima, krenuli u podne, stigli ujutro.

Odmah po ulasku u kasarnu šišanje, uniforma, zaduživanje kamiona, slanje civilke kući.

Grad je to, more, sunce, drugo nebo, drugi svijet.

Prvi put vidiš trolejbus, kino, prvi film Zajednički stan sa Čkaljom u glavnoj ulozi.

Mladi vojnik polahko upoznaje grad. Centar, obala, brodovi u luci, čudo jedno. Čudiš se da se tankeri u luci istovaraju po mjesec, trideset dana istovaraju kafu, vidi ti to, znači odatle to dolazi. Prva kupanja na riječkoj plaži za vojnike, prve razgolićene žene, u suknjama kakve do tada nikada vidio nije, majicama ispod kojih se ništa sakriti ne može…

10.

Šest mjeseci je obuka. Učenje vožnje automobila na američkom dožu koji je bio ratni plijen, šta li. Kapetan Milan Kokeza, Dalmatinac, obučava vožnju i motoristiku. Strog je, ali pravedan.

Sejfo je disciplinovan vojnik, polaže ispite sa odličnim uspjehom, stotinu puta se umazao totmašću, učio. Učitelji namjerno pokvare vozilo pa gledaju kako ćeš se snaći. I vozač i mehaničar u jednom da si samostalan i da se znaš snaći na putu.

U trećoj četi prvog voda, desetina mehaničara, desetara Simić Milana iz Like, šest mjeseci kasnije, obučeni vojnik Sejfo Softić dobija prekomandu.

Split, kasarna mornarice. Vozač.

Mjesečno putuju pisma za Prnjavor, na ruke Avdije Softića.

11.

Stara, kamena zgrada dijelom je služila i kao zatvor, jer uvijek je bilo onih koje je valjalo zatvarati i preispitivati.

Gripe su prolazna kasarna kojom se komanda mornarice ponosila.

Titova ulica vodila je od željezničke do komande. Šetalište na rivi, uvijek živo i interesantno.

Pod tim suncem uz miris ribe Sejfo vozi oficire u vojnoj kampanjoli, idu za Šibenik, Knin, Zadar, Sinj… Brzo je naučio te puteve i da mora i danas bi ih umio nacrtati.

Split živi ljeti, a pogled sa Marjana dugo će ostati u oku bosanskog mladića.

Na stadionu Plinara volio je pogledati dobru utakmicu, smatrajući da sport spaja ljude.

Nije prošlo mnogo, a na razgovor je vojnika Softića pozvao potpukovnik Pendo Boris. Prvi put oficir razgovara sa vojnikom na opušten način, pa je to Sejfi malo neobično.

– Od velikog broja kandidata baš tebi je pripala čast koja se ne ukazuje svaki dan, tako nekako je Pendo rekao.

– Određen si za snage ujedinjenih nacija ispred Jugoslavije, mirovna misija na Sinaju, u Egiptu.

Sejfo je zbunjen, sretan je i tužan. Dobra preporuka za njega je značila odlazak još dalje u svijet. Nije se čakalo mnogo. Mjesec dana kursa u Zagrebu, u Ilici čekao je sve koji putuju u Sinaj, njih oko tri stotine. Prošlo je kao u snu.

12.

Putnički brod Jugoslavija kreće iz Rijeke za Egipat. Dug put je pred njima, četiri dana i pet noći na moru.

Mladić nikada nije vidio toliki brod, pet spratova, dva restorana, palube, čudo jedno. Gledao je i uzdisao, čudio se i suzdržavao od glasnih oduševljenja.

Brod reže vodu, a vojnik gleda u daljinu. Tamo, na pučini, ko olovka jedva se nazire brod koji se polahko približava i dobija oblik. Tada je potvrdio ono što mu je uvijek bilo malo čudno i što sebi nije umio objasniti; kako to da je zemlja okrugla, ako jeste zašto ne padnu. Tih dana, na moru, na dugom putu, vidio je taj krug. Vidio je još svašta, golim okom se zaista vidi 50 metara kroz vodu, sunce iz vode izađe i u vodu zađe a nije mokro…

Na otvorenom moru ih je uhvatila bura. Puše vjetar i diže valove veće od broda, igra se sa njim, prebacuje ga kao da je ljuska. Vojnici ne znaju gdje im je glava, muka im je i povraćaju, misle da će umrijeti od ljuljanja broda i slane vode.

Tada je za sva vremena upamtio šta znači pozdrav: Sretan put i mirno more, kojim su se moreplovci počesto pozdravljali…

Blijedi i iscijeđeni povraćanjem  deset sati su čekali prije nego što su pristali u luku. Oni su predstavljali Jugoslaviju i nisu mogli onako jadni biti iskrcani sa broda.

Sedam mjeseci na Sinaju potpuno će promijeniti svijet Sejfe Softića, i način na koji on razmišlja o životu. Upijao je i gledao. Vidio da tehnika vlada svijetom, da je školovan svijet na vrhu i da djecu treba usmjeravati ka znanju, jer znanje je moć.

Dok se u njegovom selu otimaju dovođenju struje i one jedne sijalice strahujući od požara, grad gori od miliona sijalica.

Sinaj je primio dvadeset jednogodišnjeg Bosanca, a vratio iskusnog i mudrog čovjeka spremnog da se pohrve sa svakim izazovom u životu

13.

Grad El Aris na obali je sredozemnog mora i u njemu je glavna baza Jugoslovenskog odreda mirovne misije. Odatle Softića šalju vozom za Kairo, gdje se javlja Rati Dugonjiću, ambasadoru u Egiptu.

Omladinac Sejfo je bio k'o spužva, upijao je sve što je vidio i pamtio što je čuo. Pomalo je i vagao, u dugim noćima, šta se od onoga što je naučio može iskoristiti u njegovom Prnjavoru da bude bolji.

Nailazio je na beduine u sinajskoj pustinji kojima ime Jugoslavija nije značilo baš ništa, ali su se na spomen Tita klanjali, i dizali prst u znak odobravanja.

Vojnik Softić vozio je američki ford, a u njemu generala Milana Kokezu. Vojnik ko vojnik, dobije raspored gdje i koga vozi i tu se sve završava, učini ono što mu je zadatak i ne misli mnogo o onome što ga se ne tiče.

Vozeći dugim, pustinjskim putevima vidio je ono streperavo svijetlo nad pijeskom koje su stvarale visoke temperature. Poslije su vojnici na račun fatamorgane i fatali i morganisali, jer im je taj pojam bio i smiješan i zanimljiv.

Samo voziš, a onolo pijesak, stotine kilometara tako, nigdje ništa. Onda prođeš pored karavana beduina i vidiš da se čovjek navikne na sve. Bilo je dobro znati ima li i koliko pijeska na putu, jer pješčane oluje su znale potpuno zamesti put, a onda vozač mora pogađati kuda da vozi.

Vozio je u Gazu, u Izrael gdje je prvi i zadnji put vidio tenkovske posade koje su činile samo žene. Jednom prilikom je u El Huseimu, u oazi u sred pustinje konstatovano da se puca između Egipta i Izraela. Sukob je evidentiran, i nikome nije padalo na pamet da se dublje u to miješa.

Vozači su spavali tamo gdje ih je vodio zadatak. U baraci u El Arišu, u Kairu u hotelu Ambasador, u Gazi u vili Jugoslavija, vozači su ostajali koliko je trebalo i bili neprimjetni.

U plavoj UN-ovoj uniformim krupnih učiju, kao spužva je upijao čuda koja je vidio oko sebe.

Sedam mjeseci, svaki dan, putuje, gleda, oduševljava se, sve mu interesantno. Vrijeme curi ko pijesak.

Cijenio je svaki dan pod suncem jer je znao da takva čuda više nikada u životu neće vidjeti. Kao kad si žedan, pij dok ima vode, kad više nema onda trpi i sjećaj se njenog okusa.

Sa karavanima beduina u pustinji je pio čaj.

14.

streperavo svijetlo nad pijeskom koje su stvarale visoke temperature. Poslije su vojnici na račun fatamorgane i fatali i morganisali, jer im je taj pojam bio i smiješan i zanimljiv.

Samo voziš, a onolo pijesak, stotine kilometara tako, nigdje ništa. Onda prođeš pored karavana beduina i vidiš da se čovjek navikne na sve. Bilo je dobro znati ima li i koliko pijeska na putu, jer pješčane oluje su znale potpuno zamesti put, a onda vozač mora pogađati kuda da vozi.

Vozio je u Gazu, u Izrael gdje je prvi i zadnji put vidio tenkovske posade koje su činile samo žene. Jednom prilikom je u El Huseimu, u oazi u sred pustinje konstatovano da se puca između Egipta i Izraela. Sukob je evidentiran, i nikome nije padalo na pamet da se dublje u to miješa.

Vozači su spavali tamo gdje ih je vodio zadatak. U baraci u El Arišu, u Kairu u hotelu Ambasador, u Gazi u vili Jugoslavija, vozači su ostajali koliko je trebalo i bili neprimjetni.

U plavoj UN-ovoj uniformim krupnih učiju, kao spužva je upijao čuda koja je vidio oko sebe.

Sedam mjeseci, svaki dan, putuje, gleda, oduševljava se, sve mu interesantno. Vrijeme curi ko pijesak.

Cijenio je svaki dan pod suncem jer je znao da takva čuda više nikada u životu neće vidjeti. Kao kad si žedan, pij dok ima vode, kad više nema onda trpi i sjećaj se njenog okusa.

Sa karavanima beduina u pustinji je pio čaj.

14.

Vratio se u Rijeku, pa u Split, a onda kući, prvi put nakon 18 mjeseci da vidi svoj Prnjavor, i ne samo to.

Akcija rasvijete još je trajala. Formirana je nova opština, pomalo se radilo i gradilo.

Vratio se preplanuo, mlad, pun snage. Da vidi svog prvog sina koji se rodio dok njega nije bilo, takvu sreću do tada nije osjetio, to kad mu dijete trči u susret i zove ga babo.

Donio je čitavu kamaru novca koju je predao ocu Avdiji koji je svaki dinar pametno utrošio. Slao je sinove na školovanje, plaćao što se moralo platiti, zamijenio sav namještaj u kući, popravio što je bilo za popraviti.

Volio je svoju ženu, svog sina, selo u kojem je odrastao, roditelje… Tih dana je bio u centru pažnje gdje god da se pojavi, i on je u toj pažnji uživao.

15.

Vratio se u Split da otsluži još onih šest mjeseci vojske koliko mu je ostalo. Bio je to lijep period u kojem je ubirao plodove onoga što je do tada radio.

Zvali su ga Sinajac, i tražili da im priča o svemu što je vidio i čuo dok je bio u Egiptu, i on je pričao. Tada je uživao u Splitu, u suncu i plaži, u mirisu pržene ribe…

Kada se bude vratio kući, čekat će ga posao vozača predsjednika Opštine, i on će nastaviti da vozi, i svjedoči nastanku jedne potpuno nove sredine, još dugo godina, sve dok ne bude ispunio uslove za penziju…

(Mehmed Đedović)