Ko zna – zna, ko ne zna – gleda Dnevnik i gubi živce; ko zna – živi od budžetskog novca, ko ne zna – taj je nezaposlen; svako ima svoju nafaku.

Zaista je nejasno otkud to da je Bosna i Hercegovina u ovolikim problemima. Sve znamo, imamo problem za svako rješenje, i rješenje za probleme. Dubokoumno klimamo glavama i već imamo u rezervi neki pametan, mudar odgovor na pitanje koje još nije ni postavljeno.

Jedino što ove koji sve znaju niko ništa i ne pita i njihova se pika kao pomoćnog sudije na lokalnoj utakmici na stadionu u Kikačima. Niti ih ko sluša, niti koga interesuje šta to oni mudro zbore. Oni, dakle, nisu riješenje problema, a pokušavaju se nametnuti kao savjetnici, nama, običnom puku, zaglavljenom u šizofrenom vremenu.

U tim komentarima, a svi smatraju da su dovoljno pametni i da nije naodmet imati svoje mišljenje, tačno se vidi autor. Vidi se niavnost i nepoznavanje materije, vide se oni koji komentarišu zato jer je to popularno iz udobnosti vlastite fotelje, bez imalo konkretnosti i dubine, ali i oni koji znaju znanje, ubodu u sridu, detektuju problem i predlože riješenje kao što ona mašinica detektuje metal pod zemljom. Vide se i komentari sa terena, oni s puta, koji dolaze od ljudi, događaja, koji su eho vlastitih autora, ali i neponovljivi jer je svaki put drugačiji i nudi novu dimenziju putovanja.

Bez po muke do mišljenja

Svako nas i na razne načine savjetuje i zbori nam da ga slušamo i da je baš on taj koji umno zbori i zna u kom zecu leži grm. Zbog čega luksuzijati i imati vlastito mišljenje, to je sasvim precijenjena fantazija. Puno je lakše misliti onako kako ti neko drugi kaže, niti se zamaraš, niti šta rizikuješ, a za kaficom ćeš biti sasvim pristojno informisan i izgledati pametan i mudar barem koliko i ostali koji se tu zateknu. Bez po muke do mišljenja. I nema rizika, valja doduše, skontati čije mišljenje odgovara vladaru, jer svugdje je neko vladar i nisu mu baš pretjerano dragi oni sa svojim mišljenjem. E, sav trud je u tome da budeš na liniji sa vlašću i ostat ćeš na svom laganom, budžetskom mjestu, do same penzije. Ko hoće drugačije, neka ide na biro za nezaposlene, on je pun onih sa vlastitim mišljenjem koje mogu okačiti mačku o rep.

Svi komentarišu, i svi sve znaju, u kafanama, u domovima zdravlja, i čekaonicama, kod frizera, a država ključa u problemima, ili je bolje reći u množini, države, jer ništa bolje nije lijevo i desno od nas. A te što imaju rješenje za svaki problem niko ništa i ne pita, jer ministri i članovi Predsjedništva imaju svoje savjetnike. One koji ih savjetuju o sportu, kulturi, nauci, odbrani, gdje se može pojesti dobra janjetina i čitav niz drugih savjetodavnih podataka.

Nije to lako, nimalo nije. To je odgovoran posao i posao koji se dobro plaća. Onako kako niko ništa ne pita ove što se ubiše komentarišući, tako su ovi drugi, ovi što savjetuju sasvim pristojno plaćeni za svoje savjete, koji oni, dakako ne obznanjuju javno, da svi vide, i svi čuju – tamam posla. Oni savjetuju onoga od koga primaju plaću, zar to nije logično?

Dole Vlada, gore sirotinja!

Onda neki internetski portali puste staru vijest koja se još neko vrijeme može eksploatisati, o tome kako u Bosni i Hercegovini živi 525 milionera i 95 multimilionera. Mali ljudi koji jedva spajaju kraj sa krajem i koji plaću koju su dobili desetog, a petnestog već nemaju pare, pjene, snebivaju se, ne mogu da vjeruju. Stara je to vijest, sada milionera i onih drugih vjerovatno ima još i više, jednako kako je više sirotinje, to dvoje obično ide jedno sa drugim.

Eto ti problema, ključa nezadovoljstvo, othukuju, viču, štrajkuju, podižu šatore, traže i oni makar mali komadić kolača. Dole Vlada, gore sirotinja!

A savjetnici savjetuju, komentatori komentarišu, sve se zna, i odakle kome i kako, gdje je zaradio koliko mu je žena potrošila na frizuru, sve. Niko se od tih milionera ne oglašava, oni mudro šute, kao što su iskoristili trenutak i zgrnuli te milione kada su dobili šansu da to učine.

Narod stenje, a izbori se bliže. Ako do sada nisu glasali za svoje neće ni sada. Radije trpe da ih njihovi kradu, nego da to radi neko, ne daj bože tuđi, iz druge partije, iz drugog naroda, iz druge zemlje gluho i ćoravo bilo, pu, pu, pu…

I onda će opet glasati za svoje. Za iste one koji trljaju ruke jer su samo u prošloj godini zaradili XY eura na našim plitkim mozgovima.

Obogatiti se uopšte nije teško, tako tvrde ovi bogati, kazuju da je teško ostati bogat, a ni to im, koliko vidimo ne predstavlja neki poseban problem.

Bosna kao spinner

Nekome ne treba Švicarska, viza, azil, odlazak iz Bosne, neko nikada ne bi zgrnuo tolike novce da nije u Bosni. Onako kako neki bježe, tako oni drugi ostaju. A spisak milionera sasvim sigurno nije konačan i nije tačan, ima ih više nego što se može i pretpostaviti jer je daleko više sve siromašnijih, a to dvoje ide jedno s drugim.

Kako se, dakle, obogatiti? Pokušajte zamisliti koliko se zadnjih mjeseci prodalo spinnera, samo pokušajte. Šta mislite koliko novaca je neko zaradio na nečemu što se vrti do besvijesti. Naizgled bezazlena igračka koja nema nikakvu posebnu funkciju, nekome je pomogla da za vrlo kratko vrijeme postane barem milioner, a sigurno i više. Eto, ima tih primjera koliko god vam volja, a da ni jedan jedini put ne spomenemo politiku, izbore, vlast i vladanje. Ko zna zna, ko ne zna – gleda Dnevnik i gubi živce, ko zna živi od budžetskog novca, ko ne zna taj je na birou za nezaposlene, svako ima svoju nafaku.

I onda će nam, nakon svega neko svojim ljupkim komentarom pojasniti zbog čega je trava zelena, voda mokra, a nebo plavo. Mi ćemo klimati glavama i čestitati mu na mudrosti, a i hrabrosti, jer ne smije danas svako reći ono što misli, košta to…

Izvor: Al Jazeera