Berlin:

Dnevnik s puta

1.Još se sjećam gromoglasnih aplauza u kino sali, nakon i za vrijeme fima Partizanska eskadrila kad Naši pobijede njihove. Sad se koješta promijenilo pa je diskutabilno koji su naši, a koji njihovi. Bilo je tih aplauza prije i poslije, na taj način publika izražavala svoje oduševljenje.

Takav aplauz zna se oglasiti kada avion uspješno sleti na pistu aerodroma Dubrave. Putnici, valjda u dubokom strahu tokom leta, ali šute i trpe, ali kad pilot avion dovede do piste oglasi se aplauz, sličan onom iz kino sale, nekih godina.

Jedan je, u debelom strahu od letenja, u panici, u avionu, podviknuo: Uzmi me Bože sebi, sada kad sam ti najbliži…

Haman da mu se želja nije ostvarila.

Osoblje aviona, stjuardese prije svih, svašta dožive na letovima za i iz Bosne; nekad im bude smiješno, a češće žalosno.

Naumpada mi to dok pakujem sitnice i pripremam se krenuti na aerodrom. 21. mart, prvi dan proljeća, svjetski dan poezije, lijep i sunčan dan.

2.Pametni telefoni nisu ljude učinili glupima ali su smanjili međusobnu komunikaciju.

U zadimljenom prostoru kafića, na aerodromu, u kojem je, ko bi rekao, jedino dozvoljeno pušenje, svi bulje i telefone.

Do Berlina 90 minuta leta…

3.U Njemačkoj kišno veče.

Moj domaćin Meho Travljanim, i njegova krasna supruga Amra, zaista su se trudili da gostu iz Bosne ništa ne nedostaje. Pomalo me grize savijest što sam Mehu gnjavio dugim razgovorima, ali se mora priznati da se hrabro držao.

Obišli smo dvorac kraljice Sofije Šarlote, prošetali tim dijelom grada, i lagano pripremali za promociju knjiga u gradu od oko 4 miliona stanovnika.

Berlin je lijep, čist, ostane ti u oku kada ga prvi pit vidiš, sve zapaziš, i nezaobilazno porediš sa nama i ambijentom u kojem mi živimo.

Jezera, parkovi, ulice, ljudi, saobraćaj, podzemna…

Raduje me da je neko širokog obrazovanja, ispravnih stavova, i vrijedan kakav je Meho Travljanin, predsjednik IKB-a Berlin. Travljanin je porijeklom iz Trnove kod Sanskog Mosta, iz istog mjesta kao i Zilhad Ključanin, ali je tako dugo u Nječakoj da odlično funkcioniše u ovom društvu..

4.Damir Kržić rodom je iz Bratunca, ali je od svoje 14. godine u Berlinu. Prošpartali smo grad tek toliko da me ne obiđe ni ona turistička tura. Od Aleksander placa do Raihstaga. Čudo je Berlin, nevjerovatne građevine, pun istorije, spomenika iz svakog vremena, sitnica i krupnica, pravo turističko izobilje. Iz svakog vremena ponešto, od spomenika palim Sovjetskim vojnicima, obilježenom mjestu gdje su spaljivane knjige, do Spomenika Martinu Lukeru, Marksu i Engelsu itd.

Od tog izobilja informacija obično u glavi ostane malo toga.

Umalo da zaboravim da smo podupirali i ostatke Zida, kao i spomenik holokausta…

5.Njemačke knjižare su krcate novim naslovima knjiga, koje nama valja sačekat da budu prevedene na jezik koji razumijemo.

Sajam knjiga u Lajcigu je trajao pa smo iskoristili priliku, da odemo i obiđemo. Nema Bosne na tom sajmu, ima Hrvatska, Srbija, Crna Gora, ali Bosne nema. Nije nas to iznenadilo, da je drugačije bilo bi čudno, ali na ovakav odnos smo već pomalo i svikli.

6.U Bosanskoj dopunskoj školi dočekali su pisca iz Bosne. Domaćice Amra i Hirka pripremile su ugodno druženje sa djecom, gdje smo uz poeziju, priču, bajku i ugodan razgovor ostali dosta dugo.

Ta djeca su uglavnom rođena u Njemačkoj. Imaju zaista puno obaveza i angažovana su po čitav dan. Unatoč gustom rasporedu trude se ostati u svom jeziku i čitati knjige koje su malo drugačije od onih koje imaju u njemačkim školama.

Dobra su to djeca, pametna, kreativna i vrijedna. Bilo je zadovoljstvo vidjeti ih kako rade, uče, spoznaju…

Šta će sa njima biti kada odrastu i krenu svojim putem prerano je zaključivati. Za sad su u dobrim rukama.

7.Ono što sam vidio i ostajtio u IKB-u Berlin, ne bi moglo stati u jedan pogolem tekst. Užurbanost, rad, angažman, učenje, knjižara, biblioteka, sale za promociju, prostorije za noćenja i doček gostiju…

Berlinski IKB je samoodrživ i ima budućnost zahvaljujući ljudima koji ne žale svoje slobodno vrijeme. Sve pohvale za IKB Berlin i zahvalnost za ono što čine za BH pisce…

8.Na promocijama knjiga Čaj od nane i Legionar koje su održane u Udruženju bhIzvor koje vodi vrijedna Azra Tatarević, i IKB-u, gdje je sa autorom razgovarao Meho Travljanin, bilo je interesantno i poučno, a čini mi se i kreativno. Ovaj pisac promocije knjiga nastoji učiniti drugačijim, da li je i ovaj put uspio o tome bi trebalo pitati one koji su se tu zatekli, no, autoru je, u najmanju ruku bilo ugodno. Osjetio se dobro došlim, a to je najbitnije.

Vrijedilo je doći, upoznati ove ljude, družiti se sa njima, razgovarati o knjizi, priči, književnosti i mnogim drugim stvarima. Vrijedilo je prošetati Berlinom čiju veličinu nisam mogao pojmiti…

9.Bilo je sasvim dovoljno vremena za susretanja sa prijeteljima, prezentaciju dokumentarnog filma o Bosni i raspravu o istome i mnoge druge aktivnosti…

Sve je ostalo u oku, pa i činjenica da sve ono što smo mi pretvorili u ćeif, kafa, pušenje, piće, jelo, u tim velikim gradovima rade u hodu…

10.Kada je avion sa aerodroma Šunefeld Berlin, nakon 90 minuta leta dotakao pistu u Dubravama, jedva sam se suzdržao od aplaudiranja, ali drugi nisu, jer slijetanje je bilo uspješno.

Berlin je bio lijepo iskustvo, no još je bolje vratiti se, jer radost povratka ni sa čim se uporediti ne može…

Mart 2017. godine

Mehmed Đedović